Vito

Svakih par sekundi Klara je nestrpljivo bacala pogled prema vratima ureda. Dlanovi su joj se znojili, a elegantnu suknju koja joj je sezala do ispod koljena već je stotinu puta poravnala.

Da je bar Alan mogao doći s njom bilo bi joj lakše, ali morao je srediti sve prije puta jer planirali su krenuti već večeras. Nakon, kako joj se činilo nekoliko dugih sati, a vjerojatno tek petnaestak minuta čekanja, vrata su se otvorila i sjedokosi muškarac kratkih brkova je izvirio iz prostorije.

“Možete sada ući, gospođo Dvorski”

Skočila je sa stolice i tek nakon nekoliko koraka se sjetila da nije pokupila tešku torbu odloženu pored stolice. Brzo se vratila po nju i doslovno utrčala u ured. Pokušala je zadržati smirenost koliko-toliko, ali predugo su čekali ovaj trenutak i srce joj je luđački udaralo.

Neki baner

Obzirom na njihove specifične uvjete, agencija za posvajanje se pokazala vrlo neefikasnim rješenjem. Nije im dugo trebalo da nabasaju na ovog uslužnog gospodina. Novac otvara svakakva vrata, a oni su ga imali na pretek. No čak i sada su dugo čekali da se pojavi idealan kandidat.

Klara se okrenula po prostoriji, a zatim upitno pogledala muškarca, koji je vrlo zainteresirano proučavao torbu u njenim rukama. Svi su oni isti, pomislila je rezignirano, podižući torbu na ovalni konferencijski stol. Otvorila ju je i muškarcu pokazala sadržaj. Klimnuo je glavom i  otipkao nešto na svom mobitelu. Skoro istog trena iza njega su se otvorila vrata i u prostoriju je ušao mlađi muškarac s dječjom nosiljkom. Malo djetešce u njoj je nezadovoljno kmečalo. Prenaglo je spustio nosiljku na obližnju stolicu i beba je zaplakala. Klara je požurila utješiti dijete, nije mogla dozvoliti previše negativnih emocija, ne sada.

“Hej” rekla je tihim, melodičnim glasom pružajući bebi svoj prst, za koji se dječačić spremno uhvatio.

“Ne boj se, bit će sve u redu” šaputala je bebi, koja je na sam zvuk njenog glasa prestala plakati i raširenih okica ju promatrala.

“Vidim da ćete se dobro slagati” rekao je stariji muškarac.

“Da,” odgovori Klara ne skidajući pogled s bebe “djeca me vole, a i ja njih.” a zatim je protepala djetetu “Jako ih volim, tako su mi slatki da bih ih popapati mogla!”

Beba je mahnula ručicama, i dalje ne skidajući pogleda s Klare.

“Moram reći da smo se namučili s vašim željama” nastavio je muškarac “Ali evo, uspjeli smo. Dječak, rekli ste ne stariji od 60 dana, ovome je 42, zdrav, rođen carskim rezom, majka bjelkinja, otac crnac, oboje zdravi i mlađi od 20 godina, nemaju povijest konzumiranja droge i alkohola, i nisu iz naše države. Oboje su se odrekli roditeljskih prava i uz izdašnu naknadu potpisali da ga neće tražiti. Ovdje su vam svi podaci o djetetu i o roditeljima također. Inače, nazvali su ga Vito.”

Slobodnom rukom Klara je brzo pregledala dokumente, tražeći ono što ju je zanimalo. Genetski materijal im je savršeno odgovarao. Adresa roditelja je tu. Odlično, smanjit će im potragu. Podaci o njoj i Alanu nisu navedeni. Zadovoljno je zaklopila papire.

“Pusti mi malo prstić srećice, brzo ću se vratiti” šapnula je djetetu a zatim se okrenula sjedokosom muškarcu.

“Vrlo smo zadovoljni vašim uslugama. U torbi je dogovorena svota, a ovo je bonus.” iz svoje torbice je izvadila podeblju kovertu i pružila je muškarcu.

On je pohlepno krenuo prema njoj, ali je Klara povukla svoju ruku.

“Imamo samo još jedan uvjet.”

“Slušam.” rekao je zbunjeno.

“Zaboravit ćete da smo se ikada sreli.” rekla je sa značajnim pogledom.

Muškarac se nasmiješio s olakšanjem. Bila mu je čudna ova žena, kao i njezin muž, i ništa nije želio više nego zaboraviti da ih je ikada sreo, a sad će još biti i plaćen za to.

“Naravno, gospođo” rekao je, namjerno izostavljajući prezime “Ni ja ni moj kolega vas nismo nikada sreli” namignuo joj je zavjerenički.

Neki baner

Klimnula je glavom nasmiješivši se i pružila mu kovertu. Gadili su joj se pohlepni ljudi, a ovaj je bio dno. S užitkom će ga se riješiti.

“Gospodo, ja vam se zahvaljujem u svoje ime i u ime svog supruga, i želim vam ugodan ostatak života!” podigla je nosiljku gledajući u dječačića s ogromnim osmjehom “Znam da će nama biti.”

Brzo je napustila ured i zgradu. Trebalo joj je tek nekoliko trenutaka da nosiljku učvrsti na suvozačevo sjedalo unajmljenog automobila. Dala je bebi već pripremljenu bočicu sa hranom i lagano zapjevušila. Nakon nekoliko minuta dječačić je zaspao. Njihov glas je uvijek tako djelovao na ljude. Nastavila je pjevušiti sve dok se nije zaustavila ispred ogromne vile, ispred koje je bila tabla sa znakom “prodano”. Na kolnom prilazu je stajao veliki kamper sa zatamnjenim staklima. Primijetila je da je Alan promijenio tablice. Oh, kako ga je voljela, uvijek je mislio na svaki detalj i ništa mu nije moglo promaknuti. Kao ni njezin dolazak, jer je otvorio ulazna vrata čim je prišla kući.

“Stigli ste!” rekao je prigušenim glasom, ne želeći prestrašiti dijete.

Pružila mu je nosiljku, i pogledao je bebu sa velikim oduševljenjem.

“Draga, prekrasan je!”

“Znam,” odgovorila je zadovoljno “jesu li pripreme gotove?”

Okrenula se po kući. Sve je izgledalo savršeno uredno i bez ikakvih tragova da netko ovdje zaista i živi.

“Spakirao sam sve osim par tvojih sitnica, pretpostavio sam da se želiš presvući. I kuhinjske potrepštine sam ostavio vani, zbog ručka. Što kažeš na roštilj? Već sam zapalio vatru u dvorištu”

“Odlično! Nisam ga jela stoljećima!” nasmijala se i požurila gore “Idem se istuširati i presvući, pa ću i tamo sve počistiti. Ti slobodno kreni s pripremama za ručak.”

Alan je spustio nosiljku na kauč i sjeo pored. Dječačić je bio budan i radoznalo ga promatrao.

“Baš si medena bebica” protepao je “buci buci bu!” dječačić se nasmijao, koliko je to moguće za tako mali bebu, i mahnuo ručicama.

Alan je nježno pomilovao bucmaste obrašćiće. Bio je vrlo zadovoljan. On i Klara će moći dugo uživati u ovom divnom stvorenju.

“Tako je, dobar dečko, želimo da budeš sretan i nasmijan, takve bebe su najfinije.” rekao je nježnim glasom i tiho zapjevao pjesmu na nepoznatom jeziku.

Dječačić je bio potpuno fokusiran na Alanov glas, pa vjerojatno nije ni osjetio ruku koja ga je nježno uhvatila za vrat, a zatim snažno trgla dok se nije začulo glasno “krc”.

“A sad ćemo vidjeti jesi li i fin kao što izgledaš.” reče Alan noseći malo beživotno tijelo prema kuhinji.

Ema D.

 

Neki baner