Voliš li uistinu sebe?…

Iako se u novije vrijeme sve više govori i piše o ljubavi prema sebi, ovaj je pojam i dalje mnogima sasvim dalek i stran.

Osim toga, prisutna su i razna religijska uvjerenja koja nas odmalena uče kako sebe uvijek treba žrtvovati u ime drugoga, kako je voljeti sebe načelno sebično te u suprotnosti s božanskim i slično. Tome nas se često podučava i unutar vlastite obitelji, ali i u našoj okolini. Uz to postoje i vrlo uvriježena mišljenja da su ljudi koji vole sebe egoistični, prepotentni, samodopadni, bez osjećaja za druge i svijet izvan njihovih mjerila i okvira.

Mnogima i dalje nije sasvim jasno zašto se u brojnim duhovnim i filozofskim praksama, ali i općenito, toliko često ponavlja da sve polazi od nas samih i ako želiš voljeti druge, najprije moraš voljeti sebe. Što to uopće znači? Kako zapravo izgleda ljubav prema sebi? Odakle potječe? Kako se usvaja? Ili je možda sasvim prirodna, ljudima urođena, pa se s vremenom zatomljuje?

Imam osjećaj da svi na ovaj svijet dolazimo obavijeni ljubavlju. Čak i ako nas naši roditelji nekim slučajem nisu željeli, čak i ako smo došli u čudnim ili teškim okolnostima, čak i oni koji su odmah po rođenju dani na usvajanje. Kad kažem obavijeni ljubavlju, onda ne mislim nužno na roditeljsku ljubav, već na ljubav samog života, ljubav kao čudo stvaranja zbog koje smo došli na ovaj svijet. Sam je dolazak novog bića ovamo neizmjerno čudo i za mene seže daleko dalje od biologije i razumom objašnjivih činjenica. To što nam je u određenom trenutku i djeliću ovog prostora i vremena dana prilika da se rodimo i iskusimo život u ovom utjelovljenju, mora biti veliki dar i dogoditi se s ljubavlju i iz ljubavi. Malo dijete intuitivno osjeti bezuvjetnu ljubav stvaranja i sasvim mu je prirodno voljeti sebe i sve oko sebe. Ono isprva uopće ne poznaje otpor, začahurenost, krivnju. Dijete voli i prihvaća sve onako kako jest. Smiješi se svom odrazu u ogledalu i ondje ne vidi baš ništa što ne zaslužuje njegovo čisto i iskreno oduševljenje. No, onda polako oko sebe počinje slušati i uviđati jednu sasvim drugu priču. Počinje zaboravljati kako je došlo iz univerzalne ljubavi i kako je voljeno od samog života, samim time što je to što jest, a sve ponajviše zahvaljujući kao dobronamjernim opaskama o tome kako nije dobro voljeti sebe jer je to neprimjereno, egoistično, sebično i tako dalje. Istovremeno ga se direktno ili indirektno upućuje na to kako će, ako se malo bolje pogleda, uvidjeti da zapravo na njemu i u njemu ima toliko toga zbog čega se možda i ne bi trebalo smatrati vrijednim ljubavi. I tu prestaje ona prirodna, spontana povezanost sa sobom.

Neki baner

Iako sam, kao i većina nas, u svome životu, posebice u doba rane mladosti, imala razdoblja kada se nisam uistinu voljela onako kako sam trebala, u sebi sam oduvijek osjećala da je ljubav prema sebi osnova za sretan život. I to ne samo osnova za stvaranje unutarnje sreće, kako se često može pročitati u literaturi na ovu temu, već i osnova za stvaranje vanjske sreće. Zato sam odlučila učiniti sve kako bih se prisjetila te izvorne, čiste ljubavi iz koje smo došli na ovaj svijet i ponovno je probudila u sebi. Ili najjednostavnije rečeno – kako bih se opet zavoljela.

Čovjek koji uistinu voli sebe nije onaj koji trči ispred drugih kako bi ugrabio svoj komad kolača. To nije ni onaj koji svakome bez imalo susprezanja sve kaže u lice i misli kako se to tako radi ako se želiš zauzeti za sebe. Čovjek koji voli sebe nije onaj koji na drugima ispoljava svoju moć, divi se svom odrazu u ogledalu, pomišljajući pritom kako mu nitko nije ravan i u raspravama ulazi u tonalitete kojima pokazuje svoju potencijalnu nadmoć ili želi povrijediti druge. Čovjek koji voli sebe nije onaj koji razumom dobro iskalkulira svaku situaciju da vidi ima li ona i koliko koristi za njega pa tek onda u nju ulazi. Nije to ni onaj koji se u svakoj situaciji borbeno zauzima samo za sebe.

Čovjek koji uistinu voli sebe se ne nadmeće. Ne busa se u prsa. Ne govori arogantno i samodopadno. Ne podređuje svijet sebi. Ne grabi sve za sebe. Ne misli da je bolji od drugih.

Baš suprotno, sve su ovo vrlo često znakovi da se netko uopće ne voli. I te praznine unutar sebe koje bi trebalo ispuniti ljubavlju, nastoji nadomjestiti s moći, nadmetanjem, uzdizanjem, kontroliranjem drugih i slično.

Čovjek koji voli sebe najčešće govori mirno i s prihvaćanjem. On zna da na ovome svijetu svega i za svakoga ima dovoljno. Njegovi su tonaliteti blagi, a zrači na način da se poželimo naći u njegovoj blizini. Karakterizira ga povjerenje u sebe i u život. Pun je nade. Takav čovjek djeluje pristupačno, često i zaigrano. On sebe i druge ne shvaća preozbiljno, što ne znači da ne preuzima odgovornost. Takav se čovjek zna nasmijati kad je najteže i zna da je u svakom trenutku vrijedan ljubavi. Čovjek koji voli sebe je ljubazan i odmjeren. Kako vodi računa o tome na koji se način odnosi prema samome sebi, tako će voditi računa i o tome na koji će se način odnositi prema drugima. Ako ne osuđuje i ne obezvređuje sebe, bit će iznutra ispunjen radošću i mirom koje će sasvim sigurno prenositi na van. Takav čovjek zrači pozitivno i pristupačno pa na taj način privlači takve ljude i takve okolnosti. Zamislimo samo da se nađemo na nekom mjestu gdje su oko nas nepoznati ljudi. Podrazumijeva se da ondje nećemo cijelo vrijeme stajati negdje u uglu, već ćemo se nekome pokušati približiti i s njime zapodjenuti razgovor. Hoće li to biti neka namrgođena osoba koja nam svojim stavom i izrazom lica poručuje da je dovoljna sama sebi i da joj ne prilazimo ili će to biti netko tko se smiješi, kome iz očiju isijava zadovoljstvo i tko je u ovoj situaciji također nov kao i mi, ali je prihvaća s radosnim iščekivanjem? Što mislimo koja od ovih osoba uistinu voli sebe? Namrgođena i nepristupačna ili radosna i opuštena? Rekla bih da je upravo ova druga osvijestila ljubav prema sebi i prihvaća sebe i situacije takve kakve jesu te zbog toga zrači pristupačno, što pak privlači druge.

Koliko smo se puta zatekli da smo iznimno grubi prema sebi? Da se kritiziramo i osuđujemo jer smo nešto učinili pogrešno, jer se tog jutra ne sviđamo sami sebi u ogledalu, jer iz nekog razloga nismo ostvarili zacrtane ciljeve? Koliko smo puta sami sebe odgurnuli u stranu, govoreći si da nešto ili nekoga ne zaslužujemo, da premalo vrijedimo, da su svi drugi bolji, ljepši i pametniji? Koliko smo puta rekli da kad je sve u nama govorilo ne?  Koliko smo se puta uistinu tako malo voljeli, a zatim očekivali od drugih da nas takve prihvate i vole?

Kako sam ponovno zavoljela sebe?

Tako što sam pažljivo osluškivala sebe iznutra. Što želim, kamo idem, čemu se radujem. Što me umara, od čega se grči sve u meni, koji mi ljudi donose toplinu, a koji me zaviju u hladnoću.

Tako što sam počela govoriti ne jednom po jednom toksičnom odnosu, jednoj po jednoj lošoj navici.

Tako što bih, umjesto da provodim vrijeme prateći beznadne i sumorne sadržaje u medijima, izišla u šetnju i promatrala zvijezde. Ili drveće. Ili samo na svježem zraku osluškivala svoje korake.

Tako što bih se promatrala s razumijevanjem. Za svaki ožiljak, svaku boru, svaki nabor ispod očiju od neprospavane noći. Tako što bih počela voditi računa o tome što unosim u svoje tijelo i što mi od namirnica daje, a što oduzima energiju.

Tako što bih dan po dan sve više otvarala svoje srce iako su mi govorili da je riskantno. Ludo. I nepromišljeno.

Tako što bih pila puno vode i općenito, kad god bih mogla, boravila uz vodu i prenosila na sebe njen mir i njenu jasnoću.

Tako što bih si oprostila sve ono što bih si mogla zamjerati. I ne samo sebi. I svima drugima. Posebice onima koji su obilježili moje djetinjstvo i za koje uvijek mislimo da su mogli bolje i drugačije. A nisu znali. Da jesu, sumnjam da ne bi bilo drugačije.

Neki baner

Tako što bih svakoga dana zapisivala ili si govorila na čemu sam sve zahvalna.

Mnogo je tu toga, puno previše za jednu kolumnu.

Najvažnije je odvažiti se i krenuti na putovanje prema sebi. Jer to nas putovanje nikada neće dovesti u samo jedan zagrljaj: onaj sa samim sobom. To će nas putovanje sasvim sigurno dovesti u zagrljaj s čitavim svijetom.

Na kojoj si etapi toga puta?

Marina Papec

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.