Ako razumiješ samo ono nalik sebi, nisi čovjek. Ni blizu dovoljno. Teško je shvatiti one drugačije od nas. A posvuda su. Često baš i naši najdraži. Moje dijete i moj partner imaju mnoštvo dijametralno suprotnih osobina od mojih. Dijametralno suprotnih događaja, iskustava, želja, potreba, vizija, poteza.
E sad… Gdje je ta moja ljubav prema njima na djelu? Gdje je moja tolerancija, moje razumijevanje, moje bezuvjetno voljenje mojih najdražih? Teško je. Užasno, užasno teško.
Znamo da ako ne volimo sebe, ako smo mi iznutra šuplji, onda nemamo (viška) ljubavi koja bi se prelijevala i njima, dostajala i za njih. Znači, ne smijemo dati na sebe, ni prelaziti pragove vlastite tolerancije; u ime ljubavi za druge, ne smijemo pristajati na previše kompromisa, niti udovoljavati drugima toliko da pritom (iz)gubimo sebe.
Kako onda voljeti i sebe i njih, udovoljavati i sebi i njima, a toliko smo različiti?! Nemam odgovor, nemam recept. Gdje su granice između ljubavi prema sebi i ljubavi prema drugima? Kako postići balans između te dvije ljubavi? A obje su neophodne za sreću.
Ova problematika svakodnevni nam je izazov. Nekada uspješno uspostavljamo ravnotežu voljenja sebe i voljenja drugih, a nekada ne znamo (is)plivati nego tonemo u vodama pomirenja zdrave ljubavi prema sebi i filantropije.
Teško, teško, teško. Sačuvati sebe a sačuvati i sebi drage. Počnemo napredovati u tom vječnom balansiranju a onda opet odemo 2-3 koraka nazad, recidiviramo na nerazumijevanje, netoleranciju, tugu, ljutnju, svađe, osude, neispunjena očekivanja od drugih. I teško je onda uopće vratiti stvari na staro, a kamoli još i napredovati.
No, očito baš i je poanta u tome da naša humanost može rasti jedino uz one drugačije od nas. Lako je voljeti iste, dobre, uspješne, s(p)retne, uvjetno rečeno savršene. Ali treba znati voljeti različite nego smo mi, uvjetno rečeno loše, one problematičnije, one tužnije, one momentalno ili dugotrajno neuspješnije. Pritom još i sačuvati ljubav prema sebi, svoje dostojanstvo, ispunjavati i svoje potrebe, toliko različite od tuđih, a ne dati da nas “zgaze” ni “pokopaju” tuđe različitosti. pogotovo ako smo i sami komplicirani, problematični, konfliktni.
Iskreno, moj fitilj je kratak. Tek povremeno dug, ma koliko se ja trudila produžiti ga. (Očito je zamka baš u tom prevelikom trudu. Treba otpustiti, i samo se ljubavi prepustiti, zaboravivši um i ego.) I fitilji moje najdraže (kćeri) i mog najdražeg (partnera) su kratki, također tek povremeno dugi. Na terenu imamo mnoštvo naizgled suprotnih i nepomirljivih potreba. O da, da se sve to pomiriti, kad smo pametni, dobri, tolerantni, humani, “ljubavni” tj. bezuvjetno voleći. Ali počesto nismo takvi. Još uvijek nas prečesto previše toga izbaci iz takta, digne nam tlak, učini da izgubimo svu toleranciju – za druge ljude, druge događaje, za sebe same.
Teško je. Neću vam lagati da nije. Ipak, oni prekrasni sretni dani tolerancije, balansa, bezuvjetne ljubavi, opraštanja, međusobnog razumijevanja, uvažavanja, podrške, neosuđivanja, i opet ljubavi, ljubavi, ljubavi dokaz su da se može ispoštovati i ljubav prema sebi i ljubav prema drugima. Može i mora. što češće, što žešće.
Nekidan mi se dogodila jedna za mene neuobičajena situacija – zadesila me određena problematika nalik na partnerovu, kakva mi inače nije svojstvena. I tek tada sam ga po prvi puta otkad ga znam istinski razumjela na tu temu. To me postidjelo. Zašto smo mi ljudi tako manjkavi – dok god se nama osobno ne dogodi nešto, većina nas nije sposobna shvatiti niti uvažiti da se to uopće moglo nekom drugom dogoditi. Sve do tada osuđujemo. Ono (ne)slavno nes(p)retno pitanje upućeno drugima – “Kako si si to mogao/mogla dozvoliti?”, i ona prepotentna, neljudska, nefer i u krajnjoj liniji netočna konstatacija “Ja si to nikad ne bih dopustio/dopustila.” Ma jarca ne bi, živom čovjeku se sve može dogoditi…
Kad se dogodi ono iznenadno boom! – gle kako smo si ipak i mi to mogli dozvoliti… A što sad? Sad odjednom naprasno razumijemo one kojima se to isto dogodilo/događa… Jer smo si, htjeli-ne htjeli, i sami morali nešto takvo dopustiti. Okolnosti uglavnom ne pitaju za mišljenje (ne)ljude, male nepravedne mravce. Uh.
Ono na čemu žestoko trebamo raditi je povećavanje naših sposobnosti razumijevanja drugih, bez da se i nama samima mora dogoditi isto što i njima. A hoće to tako, baš ono što kod drugih “špotamo”, zadesi i nas “imune” na takve probleme. Nikad ne recimo nikad, ni dobrome ni lošemu koje se drugima događa. Prvo bi bilo bezrazložno nesamopouzdanje, drugo bi bilo bezrazložno osuđivanje drugih. Budimo otvoreni za mogućnost da se svakome može dogodti sve. I zato ne osuđujmo nego shvaćajmo i tolerirajmo jedni druge.
Moramo se razvijati u pravcu suosjećanja, empatije, razumijevanja, shvaćanja, a nipošto u pravcu netolerancije i osuđivanja. Od istoga materijala smo sazdani, razlikujemo se samo u nijansama, kada onako dublje pogledamo stvari. Nitko u biti nije imun ni na što loše, niti je itko uvijek pretplaćen na ono dobro. Ne znamo što je koga dovelo tu gdje jeste, niti bismo li mi bili išta otporniji u istim okolnostima. Čak i kada bismo bili, nemamo pravo osuđivati druge, jer nije svačiji maksimum borbenosti isti. A čak i oni koji se ne žele boriti, imaju pravo na taj izbor, jer, oni su ti koji žive s posljedicama svojih izbora. Dakle, osudama mjesta nema. Ima, u umu, u egu. U srcu i duši nema.
Stalna na svijetu samo mijena jest. Pa, mijenjajmo se u što tolerantnije osobe. Jer, to će biti poklon i samima nama – što smo tolerantniji, duži će nam postajati fitilj i život će nam biti lakši. Tolerancijom prema drugima jače volimo druge, no i same sebe. Lijep je osjećaj biti tolerantan, i s vremenom ćemo svoju sve veću toleranciju doživljavati kao svoj vlastiti uspjeh i voljeti sebe sve više, a samim time moći i druge voljeti sve više. Ljubav je bezgranična, ljubav se dijeljenjem množi. Ljubav je najveća moć i bit našega postojanja. Zato, volimo sebe, volimo druge. Isprepletimo te dvije na prvi pogled različite ljubavi u jednu, univerzalnu i neraskidivo povezanu. Na dobrobit svih nas.
Lidija Matorić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
