Vrijeme spoznaje

Ponekad u životu zaista odlučiš stati. Zaustaviti se baš tu gdje jesi, onemogućen ili obezvoljen da napraviš još jedan korak dalje. Desi se da zastaneš, da posustaneš, napraviš neku pauzu ili zastoj, eto sreće da je samo povremeno ali opet nekako se presabereš sakupiš te neke mrve sebe koje su se malo rasule i nastaviš dalje. Ali ništa se ne promijeni, nastaviš po istom i radiš samo gore po sebe.

Svaki ti put kada tako samo peđeš preko svega bude teže.

Ti budeš nekako sam sebi “teži”. Sporiji, ozbiljniji, povređeniji. No jednom zaista staneš. Ono kao nema dalje, došao si do kraja puta. Kraja sebe, kraja nekog vremena koje ne znaš ni sam da li je uopšte bilo realno ili si samo živio u iluzijama. Pukneš, raspadneš se i shvatiš da je vrijeme da pogledaš ovaj svijet još jednom, možda iz nekog drugog ugla ili nekim drugim očima. Vrijeme spoznaje. Vrijeme kada tvoje tijelo napokon postane nesposobno da se nosi sa svim što mu zapravo sam priuštiš.

I to je ta jebena realnost. Ta stalna borba, to nezadovoljstvo u tim međuljudskim odnosima. Ta nazovimo iluzija da u životu možeš “imati” drugog čovjeka kao nekoga svoga, kao oslonac i podršku. Ma goni sve u vraga. U životu ti je prije svega potrebno da postaviš sve stvari na svoje mjesto, prvo i prvo da sebe postaviš na svoju poziciju, ne mora to biti broj 1 na rang listi prioriteta ali de se bar potrudi da sebe uvrstiš barem među prvih deset. Moraš, pući ćeš. Pući ćeš kao roljak i onda te ni dragi Bog više neće sastaviti. Znam, vjeruj mi.

Šta se meni desilo?

Pa jednostavno je, neću lagati , jednostavno sam prepukla. Da izvinete postao mi je više pun k**** svih i svega, dopizdilo mi je gledati jedna te ista sranja cijelog svog života i dosadilo mi je trpiti jedne te iste ljude. Dosadila mi je ljudska nezahvalnost, oholost, samovolja i sebičnost. Dosadilo mi je da me ljudi uzimaju zdravo za gotovo, kao da se smatra pod obaveznim da ja svima i oko svega pomažem a da onda kada bi trebali da poravnamo račune ja sve samo pišem u svesku dugova.

Neki baner

Mrzim nezahvalne ljude, mrzim. Jebote učiniću svima sve što je u mojoj moći, mnogo češće ću ići na svoju štetu zarad boljega drugima ali dođe stvarno ta neka jedna kap koja prelije čašu i sve ti dopizdi. Dopizdi da slušaš jedne te iste kritike, optižbe i žalbe, dosadi da slušaš jadikovanja a sa druge strane da gledaš nepravdu koju taj isti čini direktno tebi.

Kad ja sve svedem na jedan obični list papira, shvatim da ja u životu nikada nisam imala nikoga.

Sve što sam postigla postigla sam apsolutno sama. I povrh toga svega ja sam uz sve moje borbe uvijek gurala druge, vrlo često i ispred sebe  i još češće na svoju štetu. I to mi je dosadilo. Ta neka moja patnja, ta neka potraga cijeli život za ljudima koje bi mogla zvati svojima, ma šta mi je to donijelo? Samo nove poraze i novu bol u svom životu. Ne znam kako da objasnim sebi da ljude boli ona stvar za sve što radiš za njih, da svi oni samo gledaju sebe…

Ali kako da me ne boli. Kako da to sve sebi kažem i objasnim? Kako da prihvatim da su ljudi bezosjećajni, da lako zaboravljaju date riječi i obećanja. Da nisu sposobni biti u životu fer a kamoli da su sposobni izraziti zahvalnost za ono što uradiš za njih.

Ali neka. Neka im svima. Ne treba mi niko. Što se više dajem to me više boli pa zato prestajem da više išta dajem. Ono što mogu sama to ću i uraditi, a više nikad nikoga neću “uzeti” kao nekoga svoga. Jer ko  te to više od tog tvoga može povrijediti? Niko, baš niko. Samo onaj kome si napravila neko mejsto dovoljno blizu srca da ti znači i da te može raniti kad te povrijedi.

Vrijeme spoznaje

Tako da sam rekla sebi ovako, staviću sebi na oči ono što se stavlja konjima da ne gledaju lijevo desno i gledati od sada samo sebe i svoju malu porodicu koju sam sama stvroila. Znači  samo glavu gore, tu malu bagru uza se i polako. Možda onda više ne bude bilo toliko tih zaustavljanja…

Neki baner