Nekad je škola bila mjesto na kojem si znao tko te voli, tko te ignorira i tko će ti, nažalost, podmetnuti nogu. Kad bi se dan završio, zatvorio bi vrata kuće i – gotovo. Iza tih vrata bio je tvoj svijet, tvoj mir, tvoja sigurnost. Danas? Djeca nemaju taj luksuz. Nasilje više ne ostaje iza školskih zidova – seli se u njihove džepove, u notifikacije, u grupne chatove i storyje koji nestaju za 24 sata, ali u duši ostaju puno duže.
Mobitel, koji bi trebao biti alat zabave i komunikacije, postaje neprestani podsjetnik da su izloženi – uvijek.
Nema odmora. Nema bijega.
Nasilnik je doslovno – u sobi.
Kad riječi postanu oružje
Mnogi roditelji i dalje misle da su online zadirkivanja samo dječje šale.
Ali digitalni svijet ima svoje tamne kutke – tamo gdje “šala” postaje javno poniženje, gdje se slike dijele bez pristanka i gdje “lajk” postaje tiho odobravanje nasilja.
Riječi na ekranu mogu boljeti jednako kao udarac, ponekad i više.
Jer dok modrica izblijedi, sram ostaje.
A internet – ne zaboravlja.
Anonimnost daje nasilnicima lažni osjećaj moći. Iza profila, iza avatara, oni postaju hrabriji nego što bi to ikad bili licem u lice. I to je ono što djeci danas oduzima tlo pod nogama – činjenica da ne mogu predvidjeti tko stoji iza te poruke, niti kada će nova stići.
Zašto djeca postaju nasilnici?
Nasilje nije uvijek pitanje “zločeste djece”.
Ponekad je to dijete koje se samo osjeća nemoćno, pa pokušava preuzeti kontrolu tako što kontrolira druge.
Ponekad je to oponašanje onoga što vide kod odraslih – bahatost, ruganje, prezir prema slabijima.
A ponekad, to je samo želja da budu primijećeni, pa makar kroz strah.
Internet im daje masku iza koje mogu skrivati vlastitu nesigurnost.
Zato je odgovornost odraslih – skinuti tu masku, s razumijevanjem, ali i čvrsto.
Jer dijete koje ranjava druge, zapravo vapi da netko vidi njegove rane.
Razgovor kao lijek
Najveća pogreška koju roditelji čine? Čekaju da dijete samo progovori.
A dijete koje trpi sram – šuti.
Zato pitajte, bez osude:
- “Kako se osjećaš online?”
- “Ima li nešto što te rastužuje na mrežama?”
- “Što te veseli?”
Svaki razgovor gradi most povjerenja. A dijete koje zna da ga netko sluša – manje se boji reći istinu.
Budite primjer
Djeca uče promatrajući nas.
Ako vide da i sami komuniciramo s poštovanjem, da pazimo na riječi, na privatnost i na ton – učit će to isto.
Pokažite im da nije “kul” dijeliti tuđe slike ili ogovarati online.
I da je “privatno” postavka, ali i vrijednost.
Kad shvatite da je vaše dijete nasilnik
To je trenutak koji boli, ali traži hrabrost – ne poricanje.
Prvi korak nije kazna, već razumijevanje.
Postavite pitanje: “Kako bi se ti osjećao da netko to radi tebi?”
Pokažite mu posljedice, ali i put ispravka.
Uključite školu, pedagoga, psihologa.
Jer svako dijete, i ono koje trpi i ono koje čini, treba pomoć.
Foto: Canva
Učite djecu da budu jača od tuđih riječi
Dijete koje zna tko je, što voli i u čemu je dobro – manje će vjerovati tuđim uvredama.
Samopouzdanje je najbolji oklop protiv vršnjačkog nasilja.
Podsjećajte ih da vrijede, da su posebni, da nisu sami.
Ključna poruka
Razgovor spašava.
Povjerenje štiti.
A ljubav i prisutnost su najbolji filter protiv mržnje.
Djeca moraju znati da nasilje nikada nije njihova krivnja.
Da postoji izlaz, da imaju glas, i da će uvijek – bez obzira na sve – imati nekoga tko ih čuje, vjeruje im i stoji uz njih.
Ivana Matas, rođena u Splitu, gdje odrasta i školuje se, po struci diplomirana pravnica, voli pisati, voli životinje, voli zdrav život i kvalitetnu zdravu prehranu te je svoju ljubav prema zdravom životu spojila u jedno i krenula pisati članke na temu zdravlja.
