Yes or No 2…

Vidim ga stoji ispred zgrade i čačka mobitel. Mogla sam i sama ući u zgradu pronaći njegov stan, ali ja sam htjela da izađe ispred i dočeka me. Ne znam zašto. Valjda da se bar malo namuči, da ga bar malo maltretiram kada me već natjerao da mu dođem ovako.

Prilazim mu sa osmjehom. I on se smije. Ulazi  ispred mene u zgradu i upozorava me da ne padnem, jer je poledilo. Samo bi mi još to falilo, mislim u sebi  dok se pažljivo krećem za njim. Ulazimo u stan. Izvinjava se zbog nereda. Kakvog nereda, ko da sam ja nešto primijetila u tom stanu osim njega. Ali ne mogu mu to reći, pa kažem da nema veze da je i kod mene isto. Svjetla su prigušena. Ja sjedam i pričam nešto, samo da prikrijem nervozu. Nudi me votkom. Ne volim votku, ali prihvatam jer bih popila i otrov samo da ne budem ovakav slabić. Posmatram  ga dok uzima čaše. Stvarno je zgodan.  Nekakva me jeza prolazi čitavim tijelom. Sranje, mislim u sebi. Nije mi baš ovo bila dobra ideja. Kako ću provesti noć s njim a da se ništa ne desi. Pa ja već ne vladam sobom, a nije me ni pipnuo. Kakva je ovo hemija? Šta je ovo? Kakve su ovo varnice? Šta ti je saberi se? Pa nisi prvi put vidjela zgodnog momka. Ustvari zgodni frajeri te nikad nisu ni privlačili. Uvijek su ti djelovali površno. Kao lutke bez duše. Šta je sa ovim drugačije?

Dok tako pričam sama sa sobom, dok se bodrim i dozivam da dođem sebi, on prilazi, donosi votku. Nazdravljamo i ispijamo na ex. Sjeda preko puta mene. Pričamo, pojma nemam o čemu. Smijemo se. Ne znam ni da li je išta smiješno. Nije ona votka pomogla. Sve više se ponašam ko neka izgubljena djevojčica. Očekujem neki njegov potez. Očekujem neki „slučajni“ dodir, ali ništa. Pričamo kao dva dobra stara jarana. Postajem još nervoznija, jer mi to njegovo ponašanje ruši samopouzdanje. Tražim još jednu votku. On mi sipa, ali kaže da on neće.

-“Hoćeš i ti.“- naređujem mu.

Neki baner

-“ Ne, ne  mogu – bit će mi previše.“

-“ A hoćeš sa mnom još jednu, šta ako ti bude i previše, šta ti se može desiti. Neću ti ništa, – kažem mu sa smiješko, gledajući ga pravo u oči.“

-“Neću, stvarno ne mogu.“

 Ustajem i sjedam mu u krilo.

-“Hajde još jednu sa mnom“ – govorim mu mazno, približavajući se sasvim blizu njegovim usnama.

Miluje me po nozi i gleda pravo u oči. Znam šta me to toliko izluđuje kod njega. Znam. To su oči. Pogled. Tako iskrene, nevine, da u trenutku imaš osjećaj da pričaš sa izgubljenim dječakom kojeg treba zagrliti, a već u sljedećem pred sobom vidiš lava koji te može rastrgati u svakom trenutku. Uh postajem svjesna opasnosti u koju sam se dovela. Sjela sam mu u krilo. Sama sam mu sjela u krilo. Moram se vratiti na svoje mjesto iako mi se ne ustaje. Sviđa mi se ta opasna blizina.

-“Što ja sjedim u tvom krilu?“- pitam ga praveći se budala.

-“Zato što si sjela.“ – odgovara kroz smjeh.

 -“ Ah, znam, pokušavam te uvjeriti da popiješ votku, ali pošto ne uspjevam, bolje da ustanem iz krila i vratim se na svoje mjesto.“

-“Hoćeš da se vratiš?“

 Nemam snage izustiti da hoću, pa samo potvrdno klimam glavom.

-“Pa vrati se“ – kaže sa smješkom.

– “Hoćeš da te ja vratim?“ – pita me ozbiljno

-“ Hoću“- odgovaram. Uzima me u naručje, ustaje i nosi do kauča te pažljivo spušta da legnem. Dok me spuštao približio mi se usnama sasvim blizu kao da će me poljubiti. A ja gledam u njega kao omađijana. Taman kad su mu usne bile tik pored mojih on izvlači ruku ispod moje glave i odmiče se. Vraća se na mjesto. Super, mislim se. Tražili ste gledajte. Htjela si da se ništa ne desi. Evo neće. Ustajem i sjedam. Nastavljamo sa pričom i zezancijom. Lijepo nam je. Ugodno. Pričamo o neobaveznom stvarima, pričamo gluposti. Sabrala sam se i ne razmišljam više o tome kako bih ga najradije zaskočila. Vrijeme brzo prolazi. On gleda na sat.

Neki baner

“Jedan sat je“, – obavještava mi.

-“Idemo spavati“, – kaže mi i kreće prema spavaćoj sobi.

Ustajem i krećem za njim. I u sobi je mračno. Tek malo svjetla dolazi iz kupatila. Ali vidim veliki krevet. Sjedam na njega i skidam hlače i majicu. Ostajem samo u donjem vešu.  Podvlačim se pod jorgan. Sjetih se da nisam podesila alarm.

-“Moram alarm podesiti, ne smijem sutra zakasniti na posao“

 -“Evo ja ću. U koliko sati?

– “U 7“.

-“Ok”, – evo podešen alarm. Sad možeš mirno spavati.“, – kaže mi sa smješkom.

Skida sa sebe majicu i hlače. Ostaje samo u boksericama. Trnci mi prolaze kroz cijelo tijelo. Ne smijem ga ni gledati. Prilazi krevetu. Zavlači se pod jorgan.

-“Dođi ovamo, – kaže mi i namješta ruku da mu legnem na rame. Poslušno se primičem. Grli me. Naša gola tijela se spajaju. Od njegove vrućine se topim sva. Jednom rukom me čvrsto stiska uz sebe, a drugom nervozno klizi po mom tijelu, kao da želi da istraži svaki dio. Ne bunim se…

Anonimus

Neki baner