Zahvalna sam za sve loše što mi se dogodilo

Sjedim između svoja četiri zida i razmišljam koliko su već vidjeli i čuli. Vidjeli su me kako sanjam i stvaram, vidjeli su me i dok nisam vidjela sutra. Čuli su kako se smijem i pjevam, a čuli su i kako plačem.

Vidjeli su kako gubim nadu i kako mi se ista vraća. Vidjeli su kako se sređujem i kako gubim kontrolu. Čuli su moje jecaje, pozive i molitve. Čuli su moje uzvike sreće i krikove duše.

A danas… Danas me vide pomalo umornu, ali mirnu.

Sjedim između svoja četiri zida, na stolici koja je već na pola raspadnuta, ali drži – ne da se baš poput ove koja sjedi na njoj. Njišem se i vrtim oko sebe kao i uvijek, ne mogu biti mirna, vjerojatno je zato stolica na pola raspadnuta. Pijem pivo koje je već toplo i bljutavo, govorim si da nema veze jer je bitan krajnji rezultat. Smijem se sama sebi.

Obično se smijem od muke, ali ne i danas.

Neki baner

Stajala sam prije na balkonu. Volim otići na balkon i gledati svijet oko sebe jer mi pomaže razbistriti misli, i smiriti se. Ali ne i danas.

Stajala sam na balkonu i razmišljala kako danas nemam od čega bistriti misli. Mirna sam. Dugo nisam bila ovako mirna. Dugo se nisam osjećala ovako sigurno. U smislu da sam sigurna u sebe, i da sam na pravom mjestu.

Već dugo nisam imala toliko malu potrebu dokazivati se i pokazivati. Već se dugo nisam osjećala ovoliko slobodno, rasterećeno od očekivanja i mišljenja.

I sve o čemu razmišljam ovih dana je koliko sam zahvalna za sve loše što mi se dogodilo. Znam, možda sad mislite da sam luda, ali zaista sam zahvalna.

Zahvalna sam….

Zahvalna sam za svaki put kad sam se osramotila, na ovaj ili onaj način, jer me naučilo da je u redu raditi greške. Naučilo me da opraštam samoj sebi. To me uvijek mučilo. Lakše opraštam drugima nego sebi, a trebalo bi biti upravo suprotno. Naučilo me i da budem pametnija, da lakše procjenjujem i klizim kroz život.

Zahvalna sam za svaku osobu koja je bila kriva za mene. Za svakog kome sam dala srce i pažnju, a nisam trebala. Sad barem znam što želim i možda najvažnije – što ne želim. Natjeralo me da presložim prioritete i standarde i drago mi je zbog toga.

Zahvalna sam za sve krive izbore koje sam napravila. Upravo su me ti krivi izbori doveli do pravih. Kažu da se sve događa s razlogom. Tako i ja vjerujem da sam s razlogom skrenula s puta, ne da bih na kraju našla pravi, nego da bih kroz putovanje izgradila sebe i svoj svijet te u njemu pronašla prave ljude i prilike.

Zahvalna sam za svaku suzu i ranu, zahvalna sam i za depresiju s kojom se još uvijek borim. Istina da je posljednjih mjeseci pod kontrolom, ali svejedno je još dalek put ispred mene. Zahvalna sam jer me ojačalo. Učinilo me izdržljivijom, pa čak i sposobnijom.

Zahvalna sam za svaki put kad nisam dobila ono što želim. Jer sam nakon toga uvijek dobila ono što mi je trebalo.

Sjedim između svoja četiri zida i razmišljam kako danas ne bih bila to što jesam da nije bilo loših stvari koje su me oblikovale. Zato sam zahvalna.

Budi i ti. Ponekad je najbolje što nam se može dogoditi, upravo tragedija.

Neki baner