U posljednjih nekoliko godina, gotovo da ne prođe tjedan bez najave novog reboot-a. Stare serije dobivaju nove verzije, filmovi se ponovno snimaju, likovi se vraćaju u drugačijim interpretacijama. I svaki put reakcija publike je slična – umor, skepticizam, ponekad i otvoreni otpor.
Na prvu, čini se kao da nas živcira nedostatak originalnosti. Kao da smo jednostavno siti istih priča.
Ali istina je dublja.
Ne uspoređujemo priče – uspoređujemo verzije sebe
Ne živciraju nas rebootovi zato što su novi. Živciraju nas zato što pokušavaju ponovno stvoriti nešto što je već imalo svoj savršen trenutak.
Jer svaka priča, ako je bila dobra, nije bila samo sadržaj. Bila je vezana uz određeno razdoblje našeg života.
Uz ljude koje smo tada imali.
Uz verziju sebe kakvi smo tada bili.
Uz osjećaj koji se više ne može identično ponoviti.
I zato kada vidimo novu verziju nečega što smo voljeli, ne uspoređujemo samo dvije serije. Uspoređujemo dvije verzije sebe.
Industrija, s druge strane, funkcionira drugačije.
Reboot je siguran.
Prepoznatljiv.
Već ima publiku.
To je odluka koja ima smisla na papiru.
Ali publika ne reagira na papir. Publika reagira na osjećaj. A osjećaj ne možeš rebootati.
Zato nas ne smeta samo to što se priče vraćaju. Smeta nas način na koji se vraćaju.
Bez razloga.
Bez nove perspektive.
Bez potrebe.
Kao da netko pokušava ponovno otvoriti poglavlje koje smo mi već zatvorili.
Zašto se stalno vraćamo onome što smo već prerasli
I tu dolazimo do nečega što nema veze samo sa serijama.
Jer rebootovi nisu samo industrijski fenomen. Oni su ogledalo.
Koliko puta smo i sami pokušali “rebootati” nešto u vlastitom životu?
Vratiti se odnosima za koje smo znali da ne funkcioniraju. Ponovno pokrenuti priče koje su već imale svoj kraj. Dati još jednu šansu nečemu što smo već jednom prerasli.
Ne zato što je to bilo dobro.
Nego zato što je bilo poznato.
Poznato daje sigurnost.
Ali ne daje nužno i rast.
I možda nas zato rebootovi toliko živciraju – jer nas podsjećaju na vlastite pokušaje vraćanja unatrag.
Na trenutke kada smo ignorirali ono što već znamo. Na situacije u kojima smo pokušavali ponovno stvoriti osjećaj koji više ne postoji.
Jer istina je jednostavna, ali neugodna:
Ne možeš ponovno doživjeti nešto na isti način.
Ne možeš vratiti vrijeme.
Ne možeš reproducirati emociju koja je već prošla.
Možeš samo krenuti dalje – ili se vrtjeti u krug.
Zato problem nikada nije bio u rebootovima.
Problem je u ideji da se neke stvari mogu ponoviti samo zato što su jednom bile dobre.
A ne mogu.
Neke priče nisu stvorene da traju zauvijek. Nego da nas oblikuju i puste dalje.
Ako ti sve ovo zvuči poznato, nije slučajno. Već smo pisali o tome kako Harry Potter serija: zašto publika već sada odbija novi reboot otvara isto pitanje – ne možeš ponovno stvoriti osjećaj koji je već jednom bio stvaran. Kao što smo vidjeli i u tekstu Buffy, Friends i Tračerica: zašto neke priče ne treba dirati, problem nikada nije u novim verzijama, nego u očekivanju da će one probuditi staru emociju. A neće. Jer priče koje su nas oblikovale nisu stvorene da se ponavljaju – nego da nas jednom pogode, i onda puste dalje.
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!