Zašto se date za**bavati?

Svi smo ponekad tužni. Svi ponekad moramo donositi odluke koje su nam mrske, ali osjećamo da su nužne. Svi mi ponekad želimo samo predah od života, drugih ljudi i vlastitih misli.

Znam da ja trebam. Ima dana kad ne mogu biti sunce za koje su svi navikli da im obasjava njihove dane. Ne mogu biti ona koja će ih nasmijavati, uvijek imati neku pametnu u rukavu i biti im vjetar u leđa. Ponekad i sama imam dane kad se jedva držim na okupu i tad to svoje sunce trebam dati sebi.

Netko će reći kako je to silno sebično, ali to je jedino ispravno. Ne možeš sjajiti za svijet ako ne sjajiš sebi.

Moć introspekcije

Stoga, kada dođu takvi dani ja se povučem u svoj svijet i tamo prekrojim što trebam. Izvučem list papira i na njega stavim sve što me muči i kako ću to riješiti. Ne zdvajam, ne zovem prijateljice, ne plačem im na ramenu jer znam da to ništa neće riješiti. Napravim što trebam, obnovim svoju energiju i tad se ponovno otvorim ljudima.

Možda ćemo pričati o tome što je bilo i što me mučilo, možda ćemo se samo veseliti vremenu koje provodimo zajedno, nije važno, važno je da za sebe učinim ono što smatram ispravnim.

Neki baner

Prijateljice i klijentice me tako ispituju što napraviti u situacijama kad imaju osjećaj da im ljudi ne uzvraćaju? Da ne cijene njihov trud i rad? Da ne uzvraćaju emocije i trud u vezama, da ne uzvraćaju u prijateljskim odnosima istom mjerom?

Kako se tu postaviti, kako se sebi vratiti, kako postaviti zdrave granice?

Kako urazumiti te ljude? Kako im “pokazati”?

Da, kad ste povrijeđeni onda ste i ljuti, a to često vodi do želje da nekome “održite lekciju”, no to ne bih sugerirala. Lekcije se ionako očitaju na drugi način. 😉

Usudite se biti svoji

U vremenu kad smo toliko bombardirani idejama življenja, ponašanja, odijevanja i tog izvanjskog glumljenja kako je sve super i “stajliš”, koliko se usudite biti ovako ranjivi? Biti svoji?

Koliko se usudite povući u svoj svijet i dati sebi mir koji vam je potreban?

Koliko se usudite biti drski ako treba i ljudima reći da vas ostave na miru?

Koliko se usudite ugasiti telefone i odmaknuti od društvenih mreža?

Ili ćete prisilno glumiti sreću i radost samo da bi nekome nešto dokazali?

Iskreno ću vam reći, svijet nije briga za vas. Svi su previše zauzeti održavanjem vlastitih fasada, vlastitom glumom da bi se bavili vama. Da, tračat će, ali sutra će već zaboraviti jer imaju previše vlastite drame na leđima.

Ljudima ništa ne dugujete. Ne dugujete im ni glumu da ste dobro a ni objašnjenja. Sve što im date, treba biti zato što to želite, a ne zato što ste primorani.

Ništa vi ne morate

Skinite s leđa te terete moranja. Zašto ih uporno nosite? Zašto uporno na svojim leđima nosite terete tuđih očekivanja i tuđih emocija? I to onih ljudi koji ne mare za vaše emocije, jer da mare, bili bi prema vama drugačiji.

Zašto se date za***avati?

Zašto dozvoljavate ljudima da od vas prohtijevaju, očekuju i da im dođe pod normalno, da ste vi uvijek tu, da ste vi ona osoba koja podmeče svoja leđa, da vi uvijek slušate njih i njima sjajite, da se podrazumijevate?

Zašto dozvoljavate da netko misli kako će uvijek proći lišo, i da se može ponašati kako želi? I kako može do u nedogled obećavati a nikada ispuniti? Zašto nosite sami sav teret odnosa?

Neki baner

Ne morate.

Možete odlučiti to više ne raditi.

Spustiti te vreće pune kamenja sa svojih pleća i reći – Ja od danas ovo više ne teglim na svojim ramenima.

Ne morate uvijek prvi zvati.

Ne morate nikoga animirati.

Ne morate slušati tuđe žalopojke.

A posebno ne morate trpjeti tuđa lažna obećanja.

Ne morate se podrazumijevati nekome tko ljude uzima zdravo za gotovo.

Možete ih pustiti da pričaju što god žele pričati i kome god žele, a vi se možete okrenuti i otići.

Ljudi su konformisti

Jer znate, ljudi su masom konformisti. Lijepo im je kad netko drugi vuče za njih. Kad netko drugi uvijek prvi zove i piše, kad netko drugi brine sve brige pa oni ne moraju. Lakše im je tako. Lakše mogu glumiti i nositi svoje fasade. Lakše mogu letjeti uokolo za drugim, zapravo nebitnim ljudima.

Lakše mogu glumiti da su posloženi i sretni.

A nisu.

Jer posloženi i sretni ljudi nemaju takve igrokaze i nikog ne uzimaju zdravo za gotovo. Njima se dobri ljudi ne podrazumijevaju. Oni ne daju šuplja obećanja i ne troše ničije vrijeme uzalud.

Oni govore što misle, i misle što govore, a svoje riječi potkrijepe djelima.

Sve ostalo su obična, nekorektna sranja.

Sve ostalo vam nisu ni prijatelji ni partneri, već zajebanti. Spammeri. Trošitelji vašeg vremena i energije.

Krpelji.

Nemam potrebu uljepšavati jer i sami to znate. Pa imate li petlje napraviti rez i odmaknuti se?

Imate li ljubavi za sebe dovoljno, kao i dovoljno samopoštovanja maknuti se od onih kojima je izgleda ionako svejedno jeste li ovdje?

Imate li hrabrosti i drskosti sebi biti najvažniji?

Ja eto imam. Koliko god mi onaj mali glasić zvan “odgoj” govorio da trebam biti pristojna i dobra curica.

Za**bi dobrotu koja je na tvoju štetu

Ne trebam, za**bi dobrotu ako je na tvoju štetu.

A naša dobrota i emocije često rade protiv nas, jer eto “tako treba”. Treba okrenuti kao taj drugi obraz i glumiti kako je sve u redu. Ali to je laž, to je čista manipulacija.

Obraz zapravo okreneš tako, da se udaljiš, jer ako netko ne cijeni tvoju prisutnost, pa neka onda osjeti tvoju odsutnost.

Rekla bih da je to ono biblijsko “Oko za oko, zub za zub” ali ne na krvnički način, već na zdravi.

Okrenem se sebi, da bih se vratila bolja, ljudima koji zaslužuju najbolje od mene.

Drugima se ne vraćam.

Oni sami zasluže privilegiju da gledaju u moja lijepa leđa. 😉


Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.

Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila [email protected] a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com

Neki baner