“Od “nas'”su ostale samo dvije male tetovaže…”.
Bili smo jedno. Disali smo zajedno. Imali smo jedno srce. Svako je imao svoju polovinu, koja se savršeno uklapala u onu drugu. I šta smo “mi” sad?
“Mi više ne postojimo…”.
Heh… Kao da ja to ne znam. Misliš li stvarno da ne osjetim da mi fali pola srca? Misliš li da me ne boli, u svakoj iluziji sreće i u svakoj javi oštrog bola, ova rana na srcu, koja nikako da zaraste?
“Uvijek ćeš ostati ona neispjevana pjesma i ona nepročitana knjiga…”.
Znam. Sve znam. A ti? Ti si meni postao, od onog o kojem sam obožavala da pričam, onaj o kojem ne govorim. Onaj o kojem ne smijem da razmišljam. Onaj kojeg samo ponekad sanjam. A onda se probudim i more suza isplačem, proklinjući sudbinu i njenu lošu organizaciju, i tebe, i tvoj pogrešan izbor. I danas, na svaku tvoju uzrečicu koju čujem u prolazu sa tudjih usana, ja se naježim. I svaki put kad me neko zovne nadimkom, koji si mi ti dao, dah mi zastane od knedle u grlu. I danas, na svaki spomen tebe, oči zasuze.
“Ne znam te više…”
I to znam. Negdje nekad sam pročitala da smrt nije najveći gubitak u životu. Najveći gubitak je ono što umire u nama, dok još živimo. Ja sam nešto izgubila. U meni je nešto umrlo. Ne, u meni je nešto ubijeno. I to onako, krvnički. Bez imalo stida, bez pokajanja. I nisam mogla ostati ista. Nisam imala šanse. I to je tačno. Više me ne znaš. Mi smo dva stranca koja dijele jedan dio prošlosti.
“Nikad nisi bila ljepša…”
To ne bi trebalo da boli, zar ne? To ne bi trebalo da zvuči kao još jedna izdaja, kao još jedan nož u ledja, zaboden u istu onu staru ranu, koja još nije zarasla? Toliko puta sam čula od tebe da sam lijepa i vjerovala sam u to. A onda si mi ti dokazao da je sve bila laž. Ovo sad je zvučalo tako istinito. Ali sad ne želim biti lijepa. Sad ne želim to da čujem. Ni od tebe, ni od nekog drugog.
Vrteći tu jednu pjesmu, koja godinama uspijeva da u 3 i nešto minute objasni cijeli moj život i tu je i kad sam dobro i kad nisam, premotavam svaku riječ kojom si, kao namjerno, gadjao pravo u ovaj ostatak srca, koji sebično čuvam. Sama se sebi čudim, da ja, i nakon toliko vremena, dopuštam tebi da uporno vadiš jedan te isti nož iz mojih ledja i zabijaš ga ponovo. I to tako, bez trunke stida i uvijek sa nekim opravdanjima. Ipak, jednu stvar ne odustaješ da dokažeš. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
