Živi za trenutak

Einstein je jednom rekao kako ne možemo stalno činiti isto i očekivati drugačiji ishod. Robovati rutini, svakodnevicu neprestano stavljati na „repeat“ i odbijati iskoračiti iz vlastite zone komfora samo zato jer ne znamo što bi se izvan te zamišljene linije moglo nalaziti. Više ne riskiramo radi dobrobiti, zbog mogućnosti pronalaska nečeg boljeg, već samo zato što smo primorani to činiti.

Mijenjamo posao, jer nam je plaća premala, umjesto da ga promijenimo jer nas ne ispunjava; ostajemo u vezi bez ljubavi, jer ne znamo što će biti s ljubavlju bez te veze. Ne odgovaramo na životne izazove, pa nas život prestaje izazivati. Sve postaje ravna crta po kojoj hodamo vječito balansirajući između „što ako“ i „kad bi barem“.

I onda jednog dana ta ravna crta postaje putanja na kraju koje naše bivanje završava. Neispunjeno i nedorečeno, jer nikada nismo uspjeli doista živjeti u sadašnjosti. Previše su nas zaokupljali balasti prošlosti i neizvjesnost budućnosti, a onaj sadašnji trenutak, jedini koji je ikada bio doista naš, jedini kojeg smo mogli posjedovati i uživati u njemu, promaknuo nam je. Otišao kako se više nikada ne bi vratio.

Koliko je teško pronaći ljepotu u svakodnevici?

Biti u stanju svakoga jutra otvoriti oči i prepoznati vrijednost tog trenutka? Onog koji će biti dovoljan razlog da odustanemo od beskorisnih i iscrpljujućih putovanja u prošlost samo kako bi pokušali ispraviti pogreške koje su odavno okajane. Trenutka koji ne jamči ništa  više osim samoga sebe. Ne vraća prošlost i ne nudi budućnost.

Neki baner

To može biti ispijanje prve jutarnje kave s voljenom osobom, sneni zagrljaji dok ispraćamo djecu u škole i vrtiće, tišina u kojoj u samoći promatramo svitanje i sloboda koju osjećamo u tom suživotu sa samim sobom. Koji god trenutak odabrali, neka uvijek bude drugačiji. Jer, ni mi sami nismo uvijek isti. Definiraju nas upravo ti trenutci – darujući nam osmijeh, noseći plač, raspirujući ljutnju, u naše srce ubrizgavajući slabost – a sve kako bi nas prisilili da uvijek budemo prisutni u vlastitom životu, da ga aktivno mijenjamo i utječemo na njega.

I ne pripisujmo promjene slučajnostima, tek čudesno posloženom znamenju božanskog i kozmičkog. Svaka promjena u našim životima posredno je ili neposredno rezultat našeg djelovanja; odluka koje smo donosili, izbora koje smo činili. Trenutaka koje smo prepoznali i iskoristili. Grčevito držanje za krivi posao ili krivu osobu, postupno će izblijediti sjaj tih trenutaka, prekinuti čarobnu nit sadašnjice upleteni u koju živimo.

Nerijetko zaboravljamo kako je život sam za sebe dovoljan razlog za radost.

Proslavljamo rođendane, priređujemo beskonačne nizove domjenaka i zabava kako bi se svidjeli ili bili viđeni; očajavamo jer je voljeni ili voljena zaboravio na godišnjicu, no prelazimo preko činjenice kako mnogo puta zaboravi na nas. Doista, rijetko nam ili nikada ne padne na pamet proslaviti život. Biti posve prisutan na tom slavlju, pozvati na njega samo one goste koje doista želimo – sada i uvijek.

Zaboravljamo biti zahvalni na onome što posjedujemo u sadašnjosti, iako o tome stalno govorimo. Pretvaramo te vrijedne životne trenutke u floskule. Obezvrjeđujemo ih zaboravljajući da, koliko god se nešto maleno i nebitno činilo, postaje višim od planine kad naučimo kako su sitnice te koje mijenjaju život.

Živimo, stoga, za trenutak, sada i ovdje.

Jer, u rijeci života samo će nas val sadašnjosti odnijeti ka budućnosti. Prošlost će uvijek ostati tek nataloženi pijesak na obali.

Neki baner