Otkad je krenulo ovo ludo vrijeme, postoji jedna stvar koja se svakome od nas dogodila. Ishlapjeli planovi. S obzirom da baš nitko nije imao u planu mogućnost neke sulude situacije, blago je reći da smo ostali zatečeni, nespremni i ogoljeni od svih ideja koje smo imali. Odjednom je stiglo vrijeme za ideje koje nam ni za nekoliko godina ne bi pale na pamet. Odjednom je kreativnost procurila sa svih strana. Odjednom kao da su se počeli kovati novi, neobičniji planovi.
Mislim da ne postoji osoba koja u životu nikada ništa nije planirala. Svatko je imao barem donekle viziju svog života i slijeda događaja kojima se nada. No, planovi su tu da se mijenjaju, evoluiraju, ali i nestaju. Kažu da Boga najviše zabavljaju naši planovi. Pa onda, što ne bi i nas?
Možda smo u ovoj krizi po prvi put u životu osjetili ljepotu življenja iz trenutka u trenutak i zapravo se i sami nasmijali kako nas je nešto tako sitno natjeralo da promijenimo percepciju. Živjeti po nekim vlastitim pravilima je ono čemu svi težimo, ali što kada se dogode neplanirane situacije? Kako se onda ponašamo, osjećamo i nastavljamo dalje? Nastavljamo li uopće dalje živjeti ili samo preživljavamo?
Upravo je to ono što je bila najveća lekcija ovog dugog perioda neizvjesnosti i rušenja svih struktura koje smo si stvarali u glavi. Ovo je bila lekcija prisjećanja što to znači živjeti. Kako, ako nismo normalno živjeli? E, pa baš tako, jer življenje nije ništa drugo nego prisutstvo u trenutku. A dosad smo živjeli potpuno neprisutni, ganjajući svaki segment vlastitih ideala.
Živimo kao da nema sutra
Stoga, živjeti kao da sutra ne postoji odjednom dobiva novo značenje. Možda je zapravo to i bilo izvorno značenje, ali smo ga mi, našim uživalačko konzumerističkim razmišljanjima pretvorili u ono što se nama više sviđa. Živjeti svaki dan kao da je posljednji više je značilo neumjerenost u svemu i svačemu kao da posljedice ne postoje.
Ali, sutra će vjerojatno postojati. A ako napravimo kaos od ovog danas, kakvi ćemo se probuditi sutra? Ako smo danas ispucali sve i živimo kao da nema sutra, a sutra ipak bude, što ćemo sa sobom?
Življenje na najjače zahtijeva mnogo energije, financijskih sredstava, ali i još nekih lako potrošnih stvari.
Što ne bismo onda danas živjeli kao da sutra ne postoji, ali ne pridavajući pritom važnost sutrašnjem danu, već ovom. Realno, sutra zaista ne postoji. Osim u našim glavama. Sve što postoji je ovo ovdje i sada. I to je jedino na što bismo trebali biti fokusirani. Tako nikada nećemo ništa promašiti, ni propustiti. Tako će sve imati smisla. Tako ćemo jedino biti sretni. A to je vrsta sreće koju nam neće moći poremetiti ni najmanje ni najveće stvari.
