Život po defaultu

Možda je od svih  ljudskih zatvora i zabluda najveće ono uvjerenje da se ljudi ne mogu mijenjati. Zbog godina, okolnosti, karaktera… I, niza opravdanja bez pokrića. To stajalište i vjerovanje svakako idu u prilog kompulzivnom življenju. Onom po „defaultu“. Tko zadaje postavke takvog života i je li njegova promjena uopće moguća?

Što je život po defaultu?

Naučeni smo prihvaćati stvari po putu. Nedostatak svijesti i djelovanje iz nestabilnih emocionalnih stanja odupiru se i koče promjenu. Toliko lako se pronalaze opravdanja za „uobičajene“ načine. Načini na koje je ovo društvo naviklo i ne traže opravdanje. Načini koji spadaju pod „normalno“.

Ali, kad to „normalno“ vodi krahu ljudske atmosfere, vrijedi se zapitati. Kako nazvati stvaranje obitelji „nismo planirali, ali nam se dogodilo“? Kako nazvati ostajanje u nesretnim odnosima, vezama, brakovima? Kako nazvati pristajanje i ostanak na poslu koji nas ne ispunjava? Kako sve to nazvati, ako ne život po defaultu? ili nemoć?

Nije li sve to tek puko prihvaćanje serviranih okolnosti? Nije li sve to potpuna lišenost moći i vlastitog utjecaja nad vlastitim životima?

people woman relaxation laptop
Photo by Mikhail Nilov on Pexels.com

Tko „zadaje“ postavke takvog života?

Život prema „zadanim postavkama“ zasigurno ne dopušta promjenu. Te zadane životne postavke rađaju sve veći broj disfunkcionalnih obitelji, ubitačnih radnih mjesta, egzistencijalnih borba, kolektivno ušivenog nezadovoljstva.

Neki baner

Tradicionalni odgoj i umrtvljeni edukacijski sustav svakako nas ne uče da propitkujemo sebe, svoje želje i da slijedimo svoje snove. Ni da sanjamo, uopće. Ne uče nas, ukoliko nam se ne sviđa tu gdje smo, da se pomaknemo. Ne uče nas da nismo uklesani u kamen. Ne uče nas svijesti o emocijama niti izražavanju istih.

Uče nas generacijskim nizovima, koji su se pokazali ne baš poželjnim. Uče nas mukotrpnom životu, služenju izmišljenim regulama i kronologijama, koje nas naposljetku, ne usrećuju. Uče nas svemu što onima prije nas očigledno nije uspjelo. Uče nas svakodnevnim žalopojkama i fokusu na svjetske nepravde.

Dakle, kombinacija odgoja i društvenog ustroja usadili su svoje postavke. S druge strane, izbor pasivnog prihvaćanja tih škola jest ono što vodi životu po defaultu. Negdje između kao da se zaboravi sloboda izbora. Ili se pak, ponukani izborima goleme većine, donosi odluka za očekivane i toliko puta viđene izbore.

Možda društvo i zadaje postavke života po defaultu, ali i dalje onaj koji ih prihvaća – jest čovjek. Čovjek koji, da apsurd bude veći, i čini društvo tog začaranog kruga.

Što doprinosi životu po defaultu?

Manjak odgovornosti i predaja kormila u tuđe ruke uvelike doprinose životu po defaultu. Kompluzivni konzumerizam, nažalost, ne vlada samo u materijalnom smislu. Prenosi se i na međuljudske odnose.

Osim što se kupuju stvari da se stvori osjećaj vrijednosti, reputacije i komfora, jednako se i ovisničkim nitima koriste ljudi za osjećaje vrijednosti i smisla. Samo da postoji netko za kog ćemo se držati i uhvatiti. Netko tko će nas odrediti. Netko s kime ćemo se identificirati. I, empatično poistovjetiti. Bili to partner, djeca, prijatelji ili poslodavac…

A, kad ne dobijemo ono što trebamo od njih, ponestaje nam smisla. Koristeći vanjske okolnosti, uloge i ljude za identifikaciju, sami sa sobom izgubili smo smisao. Možda je to glavna boljka modernog društva. Ali, kako s drugima, ako ne znamo sami sa sobom? Kako do promjene, ako ona počinje u nama, a nas nema?

fashion man love people
Photo by Mikhail Nilov on Pexels.com

S vremena na vrijeme, valja se zapitati tko bismo bili bez svih tih vanjskih odredbi i titula – bez dodijeljenih uloga. Bi li išta ostalo? Ili, sve što trenutno jesmo čine okolnosti i drugi ljudi?

Ljudi se ne mogu ili ne žele mijenjati?

Sve te predaje i otpori vrte se oko toga da se ljudi ne žele mijenjati. Ne da se ne mogu, već da se ne žele mijenjati. Koliko lako pronalazimo razloge za ostanak u zoni komfora, u onom poznatom? Prelako. Koliko teško pronalazimo razloge i vjeru za drugačije ishode i kompletnu promjenu? Preteško. Strah od nepoznatog, strah od osuda, strah od neizvjesnosti. Strah, strah, strah. Sveprisutna pandemija. Možda glavna kočnica promjene.

Lakše je ostati u poznatom i pronaći hrpu istih primjera i time se utješiti. Teže je uskočiti u nepoznato i krenuti putevima rijetkih.  U cijeloj toj priči, najtužnije je što tek nekolicina ljudi osvijesti da može promijeniti svoje okolnosti vlastitim izborima. Ali, tome uvijek prethodi unutarnja promjena. Tek unutarnjom promjenom razbiju se zadane postavke i kreće povratak „u sebe“.

Promjena kao stagnacija

Unutarnje promjene nerijetko na van odaju dojam stagnacije. Ali, naprotiv. One su itekako dinamične, izvorište su i preduvjet onim posljedičnim, vidljivim promjenama. Zahtijevaju potpunu posvećenost. Fokus. Hrabrost. Zahtijevaju vraćanje na one dječje, nevine, svojevoljne, ali iskrene postavke. Odučiti se od sveg serviranog i nametnutog i nije jednostavan proces. Osobito ako nas okružuje okolina pasivnog prihvaćanja svega što se smatra „logičnim“.

Prvotne reakcije okoline na promjenu su većinom u svjetlu otpora i osuda. No, onaj tko je doživio promjenu iznutra, više ne ovisi o vanjskim reakcijama. I, svjestan je da sam bira svoju okolinu.

wood person people woman
Photo by Mikhail Nilov on Pexels.com

Promjena je sveprisutna i uvijek moguća

Odrediti sebe jednom osobinom i vjerovati da je to nemoguće promijeniti je suludo. Odrediti svoj život danim ili odabranim trenutnim okolnostima, s kojima nismo ili jesmo zadovoljni, isto je suludo. Krasiti ili unakaziti se etiketama, koje ovo društvo neizmjerno cijeni i voli, i nije neka sreća. Možda putevima ega i pruža neko prolazno zadovoljstvo, ali zasigurno ne trajno. U prirodi i svijetu kojem živimo jedino je promjena stalna.

Biti dijelom svega toga, a misliti da se ne možemo promijeniti, svjesni je odabir ograničenja. Napuštanje je to ove životne avanture. Predaja je to zadanim postavkama. Dok, usporedno s tim mislima, s druge strane živi sveprisutna promjena. Promjena koja je, itekako, u svakom trenutku moguća. Naravno, ako čovjek to odluči.

Neki baner