Molim te, pomozi mi. Čini se kao potpuno bezazlena rečenica, ali postoje ljudi koji ju jednostavno ne mogu izgovoriti. Baš kao što neka djeca ne mogu izreći proste riječi. Kao neukusno piće koje zaglavi u grkljanu. E, baš tako među glasnicama zaglavi i ova potražnja.
Zašto nam je toliko teško tražiti?
Premda u društvu kruže priče o ljudima koji su sebični, ja bih prije rekla da imamo pravu pošast ljudi koji ne znaju uzimati za sebe.
I to često ne primjećujemo koliko sebičnost, jer zapravo ni ne znamo što se događa unutar osobe. Računamo, netko nam je uvijek na raspolaganju, daje kada nam treba, ali rijetko se zapitamo treba li toj osobi nešto.
Da, logično bi bilo da ako joj treba da će tražiti. Ali, što kada osoba ne zna tražiti?
Još od ranih dana…
Problem je nastao davnih godina, dok smo još bili bebe. Tada smo se naučili da ne tražimo. Tada smo shvatili da je bolje ne tražiti, već uzeti ono što se nudi. Na potražnju nismo dobivali odgovor, stoga je naša percepcija postala potpuno iskrivljena.
Kasnije, ukoliko smo postali ljudi koji su mnogo samostalni i ponosni, vrlo je vjerojatno da smo postali navuknuti na to da sve odrađujemo sami i da od nikog ništa ne tražimo.
Oni koji nisu toliko prkosni i snažni, ostali su u velikoj potrebi, ali s obzirom da to ne mogu izreći, kao ni ovi drugi, često će nam pasivnom agresijom ili lažnom dobrotom davati do znanja da ipak i oni imaju svoje potrebe. Ili će davati i davati, a zapravo biti sve nezadovoljniji i okolo kukati koliko im je teško.
Što kada nam zatrebaju drugi?
I, što se odjednom dogodi? Potreba! Ili se razbolimo ili slomijemo nešto i postanemo bespomoćni ili smo kao žena prošle kroz težak porod i ne možemo same. Kako pitati?
Da, teško je to prevaliti preko usana, ali vježbom do ”savršenstva”. Izgovarati bezbroj puta dok nam ne postane sasvim prirodno. Osvijestiti u tijelu da bismo najradije nekom drugom to prepustili, ali izbjegavamo. Zapitati se zbog čega nešto ne želimo prepustiti drugome?
Možda zbog prevelike kontrole i osjećaja da jedino mi to možemo napraviti kako treba ili zbog toga što samo mi znamo što točno treba, a dok objasnimo već smo sami to uradili? Možemo li sebi dopustiti da nas okružuje nesavršeno, da drugi pogriješe i da na kraju zapravo dopustimo i sebi da pogriješimo?
Tražeći druge da budu tu za nas dajemo im do znanja koliko nam znače, pa makar i neće odraditi ono što smo mi zamislili onako kako smo zamislili. To znači dopustiti drugome da pronađe vlastiti način da nam bude na raspolaganju i dati slobodu da nam udovolji.
Sigurna sam da nema bliske osobe koja nam ne bi pomogla kada nam stvarno zatreba. Sve što trebamo jest samo im dati do znanja o čemu se radi i kada bi nam to trebalo. Jasno, konkretno i bez previše očekivanja.
