Otkad si otišla…

Moji koraci lagano dodiruju
zelenu površinu u prostranstvima ispred mene,
zelenu travu koja moja stopala miluje
i jutarnju rosa koja ih hladi.

Osećam od toga jaz u telu
i imam osećaj da sam živ.
To je valjda znak
da još uvek kuca napuklo srce.

Vetrovi koji dolaze sa severa,
pokušavaju da obrišu s njega rane koje ne zarastaju,
sve su dublje i veće,
i ne mogu se tako lako zaceliti.

Neki baner

Vetrovi će doneti kišu i oluju,
ali mislim da je veća oluja
već prošla kroz mene
i taj osećaj ne jenjava.

Vreme prolazi i teće
kao što krv protiće mojim venama,
ali idalje je tu osećaj umora od svega,
koji nikako ne jenjava,
i jednostavno i tako lako razara
sve što mu se nađe na putu.

Posledica je tuga koju možeš samo ti obrisati,
koja je jača od mene kao jedinke,
zato pruži mi ruke i pobedimo je zajedno,
jer bez tebe to neću uspeti.

Bez tebe je sve jači i jači bol,
a borim se protiv sigurnog poraza,
protiv tihog i neumornog bola
od kako si otišla i ostavila me.

I ovaj osmeh je način da sakrijem bol od sveta,
jer je samo slika na mom licu koja ne pokazuje sve,
već je samo pokušaj borbe.

Zato se smešim dok tonem.
I opirem se bolu.
Smejem se tišini koja je u meni, u inat svemu.

M. Milivojević

Neki baner