Kao i svi životni putevi, ni ovaj moj mene nije odveo tamo gdje sam ja htjela. Nisam postala princeza, kao što sam htjela sa 4 godine. Nisam postala pilot, kao što sam htjela sa 7 godina. Nisam postala predsjednica, kao što sam htjela sa 12 godina.Sa 23 godine, trenutno sam zaposlena kao šankerica, jedino žensko od 6 šankera u jednom irskom pub-u. Šta to podrazumijeva? Sveštenik, psiholog, savjetnik, vodič i još par uloga. Sve u svemu, glumac. Iliti glumica, ono, žensko sam. Pa da.
Rad s ljudima (podcijenjeno totalno), jeste težak posao. Rad sa, otprilike 400 ljudi, svako veče, (pretežno pijanih, povremeno drogiranih, mislim, da se ne lažemo), je ekstremno težak posao. Rad jedne osobe sa ljudima, koja nije Bogom predodređena za rad sa ljudima, ili njih 400, čini se nemoguć.
Ali evo mene, moguće je. Trening živaca, zagarantovan!
Evo otprilike samo pola sata tog čarobnog ugostiteljskog doživljaja.
Dakle, tu sam ja, tu je još njih 5 šankera. 3 ustvari, jer od nas 6 uvijek neko jede, i neko puši. Dakle 4 je u punom radnom pogonu all the time. Jedan je na jednoj strani šanka, i uzima narudžbe od konobara, drugi radi sa hranom, treći pere suđe a četvrti iliti ja, služim ljude na šanku. Tu je 14 točilica piva i Bogznakol’ko žestokog pića. A još više kombinacija žestokog pića. Da ne brojim oko 40 vrsta flaširanog piva. Znači pub je to, opremljeno.
Na početku šanka imam par, mladi su, nešto bi pojeli, i zadnjih 15 minuta traže po meniju šta bi jeli. Kao da nisu tu svaki dan, i kao da ne znaju meni napamet. Važi. Pored njih, jedna od šefica. Puši kao na normu, promijenila sam četvrtu pepeljaru u 20 minuta. I pije kao na normu, kuvam osmu rakiju.
Dolaze dva poslovna, starija, ozbiljnija čovjeka (poslovna, u odijelu su svaki dan…) koji su stalni gosti, i dnevno tu ostavljaju prosječnu radničku platu, pa ono, leti se oko njih, ugađa, namješta, premješta, prvi se služe i tako.
Rasklanjam “njihovo” mjesto na kojem su pili i jeli neki slovenci, brzinom munje, i pitam ih šta će popiti (iako znam unaprijed jer uvijek piju isto), dok se odluče šta će jesti (isto što i svaki dan). Rekli su narudžbu, i ja se primam na posao, dok snimam grupu od 6 ljudi koja sjeda za šank, i još posebno troje, koji isto sjedaju za šank. Već mi se pomračilo, ali stići ću. Kontam, ‘ajde, riješim ovo troje na brzinu, pa onda ovih 6, polako, jer ako ‘zaplivam’, neće me iščupati ni Bog. Pravim narudžbu za gospodu u odijelu, neko me zove da naplatim, sa druge strane da donesem još jedno piće, iz kuhinje mi javljaju da je hrana gotova, na nalogu mi stoji 5 kava (‘fala Bogu, različitih), koje trebam da napravim, 9 ljudi me čeka, a ja slažem u glavi sve po redu, jer znate, hoće to tako. Nema niko, pa stojiš sat vremena u šanku, ubijaš ovce u glavi, i onda dođe neko, a za njim još 30 odjednom. I svi bi sve, odjednom.
Šaljem jednog šankera da mi riješi ono troje ljudi, ne mogu stići, a ja ću kafe, i onda ovih 6. Pravim kafe, ono kap po kap ide iz aparata, curi, mili, kida živce, ja pravim novi šlag, jer, naravno, nestalo je, i molim Svevišnjeg da me popusti, samo da ispušim cigaru.
Dolazi šanker sa bojnog polja, izbezumljen i u panici, i govori kako su ono dvoje stranci, jedan je naš, ali jedan stranac mu je naručio Domestos. DOMESTOS!
Smireno, ozbiljno, jer nije mi do smijeha, govorim mu da se sabere, jer je JEBENO NEMOGUĆE DA TI ČOVJEK U IRSKOM PUB-U NARUČI DOMESTOS!!!
-“Ne, to mi je naručio, pitao sam ga tri puta. Ne znam engleski, ali znam kako zvuči riječ Domestos…”.
-“Alo bolan, ne može, nema teorije da ti je čovjek naručio sredstvo za pranje WC šolje, čuješ li ti sebe?!”.-nervoza me hvata, živci su na kraju, pub je već prepun, nemam zraka, treba mi cigara, i raspravljam se sa likom oko Domestosa.
Ok.
-“Uzmi ovaj nalog, završavaj ove kave, ja ću to riješiti.”- i idemo. Onih 6 još čeka. Pridjem ljudima, izvinem se na Engleskom, objasnim da je dječak nov i da je na probnom radu i da nije najbolje shvatio narudžbu. (Dječak je stariji od mene 2 godine i radi tu 4 godine). Čovjek mi sa osmjehom naruči Domestic beer. Ha! Hahaha! Domaće pivo. Ok. Dalje. Drugi stranac je naručio rakiju, a ovaj naš kartu pića. Ok. Dam mu kartu pića i čekam. Moram da čekam, jer dvoje je već naručilo i ne mogu da krenem sa drugom narudžbom dok ovu ne završim.
Znači čekam.
I čekam.
Na karti pića ima oko 15 točenih piva, 40 flaširanih, 40-50 vrsta žestokog pića, 20 vrsta vina, sokova što postoji na ovom području, cifru ne znam ni približno, toplih napitaka, prirodnih napitaka… ono, cifra prava.
A ja čekam. Sve sa osmjehom.
Onih 6 ljudi je već promijenilo izraz lica, ovamo me i dalje zovu da naplatim, tamo bi još jedno piće, onaj jadnik zaplivao u sudoperi… Dok ja čekam da on pročita kartu pića sa dvocifrenim brojem stavki.
-“Ja ću jednu običnu mineralnu vodu, molim.”
Vrti mi se. Kad sam ja zadnji put jela?
Čekaj, šta sam ja to čula? On će mineralnu? Mineralnu običnu vodu? Čita ovo pola vijeka da bi naručio mineralnu običnu vodu?!!!
Evo ne znam… je l’ do mene?
Odoh da ispušim!
Khalessi
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
