Prvi dan je došao na knap. Nije međutim sjeo ni na trenutak. Nebo je bilo sivo i kišilo je. Tako da ti bude draže da ideš. Nije sjeo ni kad autobus nije došao a već je odavno trebao biti tu. Na šalteru nisu znali ništa, zapravo zar je danas uopće trebao doći taj autobus?
U kontrolnom tornju su zbunjeno časak gledali kao… aha, opet. Njemu je bilo prvi put. Jako im je bilo žao:
– Opet nisu došli. E! Ne možeš vjerovati., rekao je stariji i zapiljio se u ekran iz 95-e.
– Sad ću ih nazvati, rekla je mlađa i prvo pretražila imenik u mobitelu, pa u bilježnici s ogromnim ušima. – Ništa, ne javljaju se. Zamijenite kartu. Oni će vam vratiti novac.
Dobio je broj firme koja ne dolazi na vrijeme kao oproštajni dar. Mobitel. Jer onaj fiksni ne radi: – Mislim, nitko se ni ne javlja niti je broj ispravan.
Drugi dan.
Došao je ranije. Nebo je bilo plavo na početku. Onda kao da se sve stuštilo, zgusnulo pa razvuklo u ljepljivu tamu. Autobusa nije bilo, ali je neki lik hodao između putnika na peronu.
– Imaš kartu?
Klimanje. Još klimanja. Premještanje s noge na nogu. Razgovor o pozitivi. Što će biti, tko bi još, kako bi, kad će, zašto će. Pamet u glavu. Čuvaj se. Radi.
Umjesto velikoga autobusa peronu se prikrao mini s 12 sjedala. On je trinaesti. Lik klima:
– Ti ćeš sa mnom.
Ne sluša njezinu paniku u glasu. Samo klima – sve čuje. Nakon jučerašnjega dana…
– Javi se kad pređeš granicu.
Stisak. Pogled u kišno nebo. Obrijana glava. Kiša. Nedovoljno kiše. Napeto razmatranje teorije o otmicama ljudi, pasošima. Iščekivanje auta iz kojega će mahnuti još jednom. Nema ga.
Pripreme za odlazak nikada ne potraju dovoljno dugo. Nikada se ne čine dovoljno temeljitima. Hoće li tri sendviča i kvazi salata od povrća biti dovoljne do kraja puta? Ok, ima žlicu. Ima deku. I šal. Kišobran. Jakna je ok. Krive cipele, ali tu se sad ništa ne može.
Radiš nešto drugo da ne razmišljaš o putu. Njemu je dosta već nakon sat vremena. Zove da će sada preći granicu. Zove da kaže da je prešao granicu. Kakav je autobus?
Mrziš tu sekundu šutnje dok odvaguje odgovor. Zamišljaš poderana sjedala, prozore koji se ne daju zatvoriti i da su svi u lancima kao roboti, ugašeni, umukli. Glas mu je promukao, kašlje, podupire najlonsku strehu tvoje mašte. Mrziš tu sekundu i ne zaboravljaš je ni kad kaže: – Dobar je.
Ne treba nikome sada šizenje.
Kažeš: – Dobro. Trudiš se zvučati sunčano, iako cijelim putem pada kiša. Tu gdje jesi pljušti. Tamo gdje je on, možda i tamo. Ali on ne staje, ne još.
Pozdravljate se. Gledaš u mobitel u ruci i u nebo kroz prozor. Pada mrak, pravi mrak, ne onaj od kiše. Sivilo na nebu osjećaš kao sluz koja se želi razmnožiti. Ne voliš takvu jesen, ali voliš kišu.
On se ne čuje jer je daleko. Možda je tamo nebo plavo. Zatvaraš u sebi oči i ideš dalje.
Mrziš trenutak kad ti svemir javi ono što ne želiš, a želiš znati, i ne daš se a daš se:
– Taj prijevoznik, moja ti, on ti ne staje na kolodvorima.
– Kako ne staje?
– Ma oni ti voze čudno i… Ježiš se, ali slušaš dalje da možeš prenijeti vijesti onome kome je bitno.
– … i onda ti staju na … . Mene je jednom…Mi smo isto… I onda sam… Vozač je objasnio gdje smo… Pa je došao… Zar je to stanica?… I dogovoriš se ranije da te tu pokupe…
Kad sve natipkaš, skraćuješ vijest. Da ne zvuči tako grubo. Ipak je šalješ usred noći. A on je u autobusu. Jest da radiš, i da on ne spava, ali… Valjda mu je dovoljno toplo ispod one dekice, zelene. Što ti bi da mu nisi dala deblju.
San odnosi sve boje, pa i one straha. San odnosi sve, pa i kišu.
Sutradan: čekaš.
Čekaš.
Nije još stigao.
Javlja se.
Puše.
Vjetar.
Prešli su već više od pola puta.
– Kako je? – Pa, ravno. U Njemačkoj su svi iz autobusa pokupovali pola supermarketa.
Iskusni su.
Tamo gdje idu, tamo je skupo.
– Al to se znalo.
Sve lakonski.
Ne znaš dalje zamišljati jer ne znaš kako izgleda svijet tamo iza.
Pišeš: – Jesi stigao?
Nema odgovora.
Trebao je već stići.
Javio je za sve što je dosad bilo i to.
Valjda ga hrane. Voze u stan. Ipak su to provjereni ljudi. Ne sad bilo tko.
Trebao je već stići.
Možda se javio nekome. Ne treba zvati i dizati paniku.
Valjda ga hrane. Topla hrana nakon tolika puta. Pa razgovaraju, dogovaraju kako će, što će, gdje će, kad će.
Trebao se već javiti.
Zove. Ti zvučiš kao sunčan dan: stigao si!, on kao oblačan: jesam.
Što više slušaš boju njegova glasa, to ti se više sivilo vješa po rukama, upliće u noge.
– Jesi stigao? Jesu te nahranili?
– Stigao sam. Spavam u … .
Tu ti sad fali iskustva, takta. Užurbano tražiš smirenje, smiraj, raj, aj. Dišeš. Dišete.
-Kako u …?
-Tako. Tu su mi namjestili krevet.
-Pa zar ti ta firma nije našla stan? To je kao privremeno?
-Ne. Ne znam. Tu su još trojica. Ja sam došao zadnji, spavam u … .
-Ček, što je to? Uredi?
-Tu drže alat, sve za posao. Ima tuš. Soba. Tamo su dvojica. I ja ovdje.
Šutiš. I sigurno te mrzi, mrzi tu tvoju šutnju. Pretražuješ vokabular situacija, umiruješ paniku. Misli ti lete na šumu u kojoj je radio, na gnjile, vlažne sobe u kojima je spavao. Je li i ta takva? Ne usudiš se pitati, pa pitaš da dobiješ na vremenu, pitaš da uliješ čovjeka u kalup koji ti mašta pruža.
-Jesu te nahranili?
-Ne.
-I što sad?
-Sutra idem raditi. Vidjet ćemo.
Znaš da te ne vidi, zna da ga ne vidiš. Lakše se sivo proda pod plavo.
Sve se pretače u toplinu sunca u glasu, u drobljenje kiše u telefonu.
Marijana Janjić
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!