Nekad davno postojale su bajke. Iskrene priče o ljubavi i romantici, o sreći i o tome kako dobro uvijek pobjeđuje zlo. Nekad davno postojale su zle vještice i ružne vile. Ono „Nekad davno…“ iz bajki se preselilo u stvarnost. Bajke više nisu bajke. Sad ti realno na živo vade srce i hrane se tvojim bolom. A ljubav?
Dobro došli u doba odsustva ljubavi, u novu eru savremenih bajki. Niko više ne vjeruje u prinčeve i niko ne doživljava ljubavi koje se pamte. Umjesto toga, „šetaju“ se konjske snage i doživljavaju se afere koje želimo da zaboravimo što prije. Rijeke alkohola i čekanje zore u zadimljenom klubu, a noć se obično završava s nepoznatom osobom u krevetu. Tuđi snovi i maštanje o ljubavi i sreći su postali igračke sebičnih i samoživih ljudi. Posao i sklapanje dogovora su postali glavna stvar. Kupidon je pobjegao iz grada.
Toliko lijepih žena u gradu, divnih i pametnih žena, samostalnih, i sve one su same. Zašto? Da li je moguće da ne mogu da nađu srodnu dušu i ljubav ili možda takve žene plaše muškarce? Da li se muškarci osjećaju ugroženo kad upoznaju ženu koja je samostalna, sigurna u sebe i zna šta želi? Da li u gradu nedostaje prostor za romansu?
Toliko puta sam u svojim dvadesetim slušala priče žena koje su par godina starije od mene. Svaka je rekla da što si stariji, to ti je teže da se skrasiš, teže ti je naći nekog ko može da te razumije, a najteže se odreći svoje slobode. Nisam baš bila ubjeđena u to, ali ipak, bila sam u dvadesetim i nisam razmišljala na taj način. Vjerovala sam u ljubav, voljela, bila voljena, ostavljena, pa i ja sam ostavljala ponekad, ali nikad nisam bila ubjeđena da je ljubav odricanje od slobode. Sad, kad sam onu djevojčicu u godinama zamijenila svojom prvom trojkom – sad shvatam šta su govorile te žene. Istina, sve teže je pristati na kompromis, sve teže pronaći nekog ko te može razumjeti, a još manje voljeti. A ni vremena nam ne idu na ruku. Dvadeset prvi vijek je donio možda malo previše slobode, premalo intime, previše seksa, i premalo ljubavi.
Kad su žene počele da se ponašaju kao muškarci i da preferiraju avanturu za jednu noć umjesto ljubavi i romantičnih veza? Da li je za to kriva čuvena Keri Bredšo u seriji S&C ili su potpuno razočarane u ljubav pa su počele da tretiraju muškarce onako kako oni njih tretiraju vijekovima unazad? Da li bih ja mogla To tek tako? Da li bi muškarac mogao da bude samo objekat, igračka za „po kući“? Ili je gdin. Pravi samo iluzija? Da li se žene zaista odriču ljubavi zarad biznisa, moći, samostalnosti, ili nekog osjećaja nadmoći i slobode da im je sve dozvoljeno i da ne postoje tabui? Da li je to ravnopravnost i jednakost za koju smo se zalagale? Kad su zapravo muškarci dozvolili ženama da se tako ponašaju? Kad su počeli oni da „padaju“ na takve? Ili možda postoji mnogo jednostavnije pitanje – kad si poslednji put i da li si ikad bio/la zaljubljen/a, onako do peta, da ti nestane daha?
Ja, evo, još uvijek vjerujem u ljubav. Sigurna sam da postoji, negdje u nekom mraku, šćućurena drhturi isprepadana ovim savremenim načinom života. Prijatelji mi kažu da su žene postale probirljive, da imaju kriterijume, kao kad imaš omiljenu rasu psa. Jesu li? Hoće li se ljubav vratiti u ove krajeve ili je možda zauvijek zbrisala? Ili nas je sve samo strah da volimo? Mene nije. Ja sam srce otvorila za ljubav, i ruke su širom raširene. Da li se i ti plašiš?
I ako vidiš negdje Kupidona, reci mu nek se vrati. Svima nam nedostaje!
Selma Šljuka
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!