Je l’aime, je l’aime…

Žurim. Sunce svoj majski osmijeh lagano okreće prema zapadu. Smiješi se onako lagano, zavodnički. Ne prejako, ali sasvim dovoljno da i mene navodi na dobro raspoloženje. U glavi mi se lagano stvara melodija koju dugo nisam čula. Vaya con Dios… Ne mogu da dozovem riječi pjesme u sjećanje.

Ali dozivam sliku djevojke od malo više od dvadeset godina koja hoda ulicom, djevojku čiji osmijeh u tom trenutku obasijava cijeli svijet. Čak zasljepljuje i ono majsko sunce, koje je tada nekako jače sijalo, bar njoj. Obučena u tamne traperice, patike i usku majicu s nekom platnenom torbom na ramenu, veoma kratkom kosom i bez šminke na licu, žurila je negdje. Govorili su joj da je lijepa, ali da ima neku čudnu ljepotu divljeg cvijeta. Prirodna, ali pomalo gruba. Osmijeh je bio taj koji je zapravo pokazivao svijetu da je ipak ranjiva jer tada ga nije bilo dovoljno na njenom licu. Ali taj dan je išla u susret Njemu.

Je l’aime, je l’aime, je ne sais pas pouquoi…
Taj napola promukli glas Deni Klein joj je odzvanjao u ušima. Voljela je slušati muziku dok hoda. Deni je započinjala pjevajući da ga voli, ali ne zna zašto. Ni Ona nije zašto Njega voli…

Je l’aime, je l’aime, depuis toujours je crois.
Pjevala je u sebi. Volim ga, volim ga, čini mi se oduvijek. I ona je njega voljela, čini se oduvijek. Iako je bilo upitanju tek nekoliko godina, za nju je bilo oduvijek.

J’ai de la peine, quand il est loin de moi…
Da, boljelo je jako kada nije tu, kada joj je tako blizu, ali tako nedodirljiv. Ponekad bi sjedili jedno do drugoga, ali joj ne bi dopustio da ga dotakne, da ga zagrli. Ne bi ni on nju ni zagrlio ni dotakao. Mada, oni nikada nisu ni bili par. Nije bilo toliko potrebe za tim.

Je l’aime je l’aime, mais il ne me voit pas.
Volim ga, volim ga, ali on mene ne vidi. Da, gledao je u nju ali nikada nije vidio istinsku Nju. Onu koja ga voli kako samo jedna djevojčica može voljeti, jer to je i bila kada mu je poklonila sebe u potpunosti. Bio je njena prva ljubav koja je potrajala duže nego što je ikada smjela, ali se nikada nije ostvarila. I tada, kao i svaki put kada bi žurila prema njemu, pitala se da li će dotaći, da li će je poljubiti, zagrliti, spavati s njom ili će se opet pretvarati da mu je samo prijateljica s kojom se nalazi na kafi i priča o nekim neutralnim temama, eventualno o svojim problemima. Nikada nije znala šta ju čeka. Ponekad bi samo dugo sjedili u mraku zagrljeni i ćutali. I to joj je bilo dovoljno.

Il disait, qu’il me voulait. Moi je croyais qu’il m’adorait…
Nekad ne bi mogao ići protiv sebe i pričao joj je koliko ju želi, koliko ga privlači. Milovao bi ju cijelu noć oduševljavajući se kako joj je koža svilenkasta. Govorio bi joj kako joj ne može odoljeti. Govorio je da me želi. Ja, ja sam mislila da me obožava. Pa da, i ona je mislila da je zapravo voli i da njihova tijela ispisuju stranice knjige o vječnoj ljubavi. Mislila je da samo ne zna pokazati koliko mu je bitna i koliko ne može živjeti bez nje. Ali nije.

Je rêvais…
Sanjam… I ona je sanjala kako će, jednog dana u suton, jedno drugome staviti prsten na ruku obećavši da će se voljeti vječno. Nije sanjala o velikom vječanju, bijeloj vjenčanici i velikom buketu. Željela je jedan divlji cvijet, otok, plažu i njih dvoje, jer on je bio jedini bitan i dovoljan. Sunce bi i tada imalo svoj šarmerski majski osmijeh, ali bi tada bio poseban jer bi se u tom osmijehu ogledala njihova sreća.

Posljednji taktovi pjesme prestaše i vratiše me u sadašnjost. Sunce je već napola sakrilo osmijeh, a ja sam razvukla svoj. Djevojka sa kratkom kosom ne postoji, kao ni On. Osmijeh je tu, veći nego ikada.

Skladateljica