Nemam opravdanje za ono što osjećam. Jednostavno se dogodilo. Kao niz sretnih i nesretnih okolnosti, izbora za koje ne mogu reći ni da su dobri ni da su loši. Dogodilo se. Moje ponoćno sunce. Kad sve utihne i mrak ispuni svaku pukotinu, ti sjajiš. Moje jedino utočište. A ni ne znaš za to. Ne znaš da te volim toliko da bih pregazio zemlju milijun puta, odavde do tamo, od početka do nigdje, samo da te mogu gledati u oči. Samo to.
Nisam te sreće. Tvoje oči gledaju posvuda, ali prema meni ne. U meni vide slučajnog prolaznika. Nekog tko će se nasmiješiti i pružiti ti ruku da lakše izađeš iz automobila. Nekog tko će se nagnuti preko stola da ti pridrži stvari, jer si najvažniji spis stavila na dno povelike hrpe i sad užurbano tražiš i bojiš se da ćeš se osramotiti pred kolegama. Ali nećeš. Nikada nisi. I vjeruj svi smo mi jednako tako neorganizirani i užurbani. Samo si ti u tome simpatična a mi smiješni.
Žao mi je što se nikada ne okreneš kada bih to želio. Žao mi je što ne vidiš koliko si lijepa i talentirana i što si dozvolila potpunim neznalicama da ubiju najljepši dio tebe, jer nisu uspjeli svoje bolesne ambicije preko tebe realizirati. Žao mi je. Što svakog dana, svakog sata, daješ sebe ljudima koji nisu zavrijedili ni da na njih potrošiš jedan svoj dah. Neovisno o tome što su ti dali ili pružili ili što su ti krvni rod.
Imaš pravo birati drugi put. I znam da ćeš to jednoga dana uvidjeti. Jednog dana podići ćeš pogled. Te krupne oči neće izgledati prestrašeno, kao u plahe srnice. Bit će to moćan pogled, koji će gorjeti. Bit će to pogled žene koja ćeš tek postati. Nakon što dozvoliš primiti još koji udarac, koji nisi zaslužila, još koju pljusku i pogrdnu riječ. Dok ne dođeš do točke pucanja, u kojoj će te preplaviti tisuću i jedna emocija. U tom trenu, prestat ćeš tražiti spis koji ionako napamet znaš. Dok ćeš govoriti svi će šutjeti i neće ni pomisliti da si uzmu za pravo upadati ti u riječ, dok govoriš o svom projektu.
Zviznut ćeš i pokoji šamar, a ipak stajati damski i nakon toga, ruke zagurati u džepove traperica i mirno odšetati, kako to inače radiš dok si zbunjena i šokirana svojom snagom. Promijenit ćeš adresu, ljubavnika i frizuru. Promijenit ćeš paletu ljudi oko sebe kao što djeca vodene boje zamijene temperama.
Možda tad svoj pogled usmjeriš prema meni. Možda ne. Ali bit ću sretan jer si ti sretna i jer si prestala biti mala, u tijelu i umu žene koja je velika, moćna i snažna. I prestat ćeš sjati samo u tami. Samo tamo gdje se osjećaš sigurna. Bit će to trenutak oslobođenja. I nadam se ljubavi, da ćemo ga ubrzo dočekati. Ti da bi bila sretna i svoja i ja da bih te takvom vidio.
J.K.
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
