Najupornijoj sebi.
Nisam bila buntovna tinejdžerka niti nemarna studentica – jedini takav period kojeg se sjećam bio je onaj u vrtiću, kada sam jasno i glasno furala svoj film, močila rukave majce vodom iz slavine i koliko god me puta preodjenuli, uvijek bih radila isto. Onda sam se nekako pretvorila u poslušno, ali tvrdoglavo dijete. Povrh svega, uporno. No, da mogu birati, hoće li moje potencijalno dijete biti poslušno ili me izluđivati svojom svojeglavošću i buntovnošću, uvijek bih odabrala ovo drugo. Dijete koje priznaje autoritet samo kada taj isti to zasluži i koje mu se ne boji prkositi – dijete koje ima svoje argumente zašto radi to što radi (koliko god oni suludi bili) i dobro izgrađen vlastiti stav.
Ponekad zaspemo dok smo budni, u nekim svjetovima koje smo si sami izgradili i tako blokirali sve ono što izvan njih postoji. Ono što je konstruirano i upisano u nas počinjemo doživljavati kao prirodno, zadano i nepromjenjivo, mislimo da svugdje to tako je i da baš tako treba. Puno češće nego što smo toga svjesni zatvore u kojima živimo gradimo upravo mi sami.
Da toga postanemo svjesni, često se mora dogoditi neki veliki bum, ili kako bih ga ja nazvala filmski trenutak, neko buđenje koje teško da će biti ugodno. Možemo ga pokušati, kao pesek svoj drekec, zakopati zemljom, ali nakon nekoliko koraka još će jedan izletjeti van. Probava se mora događati, baš kao što i mi moramo rasti i razvijati se. Skidati slojeve sebe i pogledati se u ogledalo.
Možda nam se neće svidjeti to što vidimo, možda ćemo jako mrziti to što vidimo, možda ćemo, baš suprotno, biti jako zadovoljni sa sobom, ali vjerojatnije je da će biti malo jednog i drugog. Odlična vijest za sve je što, bez obzira kako si izgledali, imate jednu veliku prednost koju često zaboravljate – živi ste. Možda ne živite život kakav želite, možda se uopće ne osjećate živim, možda nikada niste promišljali činjenicu da dišete i da imate to srce koje lupa i tu glavu koja misli i da samim time imate priliku. Možete svoj život živjeti po nekoj putanji koju ste vi ili netko drugi za vas zacrtao, a vi ste odlučiti prihvatiti pravila te igre bez da ste propitali jesu li oni baš pravi za vas. Možda zato na ljude koji su se uhvatili olovke i sami krenuli crtati svoju putanju gledate s nekom dozom osude ili zavisti, a možda vas baš nije ni briga jer vam je baš super. Bez obzira koji vaš odgovor na to pitanje bio, nemojte zaboraviti zastati tu i tamo da se podsjetite na činjenicu da ste živi i da ste u životu. Baš tu sada gdje jeste, dok ovo čitate, imate priliku nešto napraviti s tom svojom živosti. Možete to svoje tijelo odvesti negdje, nešto napraviti s njim, možete razvijati svoj um i istraživati svoje srce. Imate milijun mogućnosti. Statistički gledano možda i više, ali ja ne vjerujem toliko u statistiku, više u energiju.
Nemojte pak zaboraviti da je potrebno djelovanje kako bi te mogućnosti dobile šansu da postanu stvarnost. Italija vam neće sama doći, morate se pobrinuti da vi odete tamo.
Jedna od ključnih stvari, a s kojom se ja još uvijek borim, iako moram reći da mi ide sve bolje, jest prihvatiti trenutnu situaciju u kojoj se nalazimo takvu kakva je. To ne znači ne raditi ništa da se ta situacija promijeni, pomiriti se sa svojom gorkom sudbinom i odustati od onoga što zapravo želimo. Radimo na tome da stignemo tamo gdje želimo biti, ali istovremeno živimo u sadašnjosti u kojoj jesmo. Nije ona jednobojna kakvom smo je mi učinili i s razlogom smo baš tu gdje jesmo u ovom trenutku našeg života. U suprotnom bi se moglo dogoditi, kao što je meni bilo većinu mojih dosadašnjih godina u tom životu, da ste cijelo vrijeme negdje drugdje, a nikada tu gdje zapravo jeste. Imate osjećaj da niste proživjeli ni vidjeli ništa pa čak i one lijepe i sretne trenutke u kojima ste bili, a njih uvijek ima. Lišavate sami sebe života za koji nikad ne znate koliko će trajati.
Težak je to zadatak, ne za shvatiti na racionalnoj razini nego za početi upražnjavati u svakodnevnom životu. Ljudi moji, rad na sebi, pa to vam je kao da imate bezbroj polja za obraditi. A na zemlji se radi po cijelu godinu, svaku, dok je ne odlučimo prodati ili nam je netko ne zaplijeni. S obzirom na trenutnu situaciju, ovo drugo je vjerojatnije. Šalu na stranu jer priču treba privesti kraju, odnosno nekom novom početku.
Što se dogodilo našoj junakinji nakon Amerike?
Šeta jednog dana po tom svom Zadru, nakon pola dana tipkanja po laptopu i forsiranja svoj kreativnog uma da se čim prije makne što dalje od toga gdje trenutno je i pušta mozak da se malo odmori. Tek se sada, kada je iscrpljen od onoga što mora, može opustiti da joj kaže što zapravo želi i kako će to izvesti. I onda vidi jednu kućicu, u polutrošnom stanju, s onim bijelim roletama i vrtom ispred.
Odjednom sam u Italiji, toliko željenoj Toskani, sa dugim do poda zavjesama koja prekrivaju vrata od balkona i ulazim u tu sobu, sa velikim drvenim pisaćim stolom. Na njemu je laptop, a ja sam se taman vratila iz šetnje sa svježim namirnicama. Partner mi je negdje u kući, bavi se sa svojim kreativnim poslom. Povlačim stolicu i sjedam za stol, malo oznojena jer je vani toplo i osjećam mir. Tamo sam gdje trebam biti. Radim ono za što sam stvorena da radim, prelijevam se po tom stolu i toj kući i trenutku u kojem jesam. Skrojila sam si život po mjeri. Taj je život sada u Toskani, sutra će biti u Njemačkoj, a za koji mjesec u Chicagu. Onda će se možda opet vratiti u Zadar.
Mogućnost koju imam, da skrojim život po svojoj mjeri, onoj zbog koje ću se osjećati kao ja, tu je. Još sam malo nemirna oko nje jer znam da je put prema tome dug, ali prihvaćam ga kao i činjenicu da sada još uvijek hodam po toj ulici u Zadru. Svaki korak koji radim prema otvaranju tih zavjesa i izravnom pogledu u kameru koji će jasno konstatirati „ja“, svaka riječ koju napišem, čini me više stvarnom, čini da se sve više osjećam kao ja. Dovodi me bliže toliko željenom miru sa samom sobom koji mi je nekako uvijek do sada izmicao. Dilema je sve manje, a ta trošna, ali moja kućica, sve bliže.
Nije važno gdje će biti, jedino što je važno je da u njoj mogu biti ja kakva jesam u svim svojim bojama. Ja koja se prihvaća, sve svoje ludosti i kreativnosti, svoje snage i svoje slabosti. Ja koja je u redu sa tim ja. I koja voli to ja čak i kad ono skrene sa puta na kojem navodno treba biti. Kako to sada vidim, u tome je nekako i poanta. Gdje god i s kim god bili, što god radili, koliko god to odudaralo od onoga što smo mislili da trebamo i želimo, da se osjećamo kao mi tamo gdje jesmo. Razliveni u tom sada, s nepobitnim osjećam mira sa samima sobom.
Izabela Laura
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!