Noć je, kasna večer. Sjedim vani, na klupici, na istoj onoj kakvoj smo zadnji put sjedili ti i ja. Drvena, mala uska klupica. U daljini se čuo kreket žaba. Isto kao što se i noćas čuje. I noćas je mjesec jednako žut kao što je i one večeri bio. I zrikavci se čuju , blizu, jako blizu.
Ti i ja, gotovo da se dodirnemo na toj klupici, a opet dovoljno daleko da do tih dodira ne može doći. Došla sam ti , došla sam ti te večeri, sjećaš li se? Željela sam ti reći koliko te još volim, koliko mi nedostaješ. Željela sam ti reći koliko sam patila cijelo vrijeme, koliko sam željela da mi pošalješ samo jednu prokletu poruku, da ne želiš kraj, da ne želiš da ti zaista vratim stvari.
Željela sam da se sjetiš koliko puta sam ti govorila kada ti kažem da te ostavljam da to i ne mislim, da mi ne daš da odem, jer ja u stvari nikada ni nisam željela otići od tebe. Jer previše te volim da bi zaista otišla. Dobro si znao koji su razlozi moje borbe. Naša ljubav nikada nije bila razlog. Bilo je i previše ljubavi. Za napuniti tisuće drugih srca, snažna i jaka. Željela sam ti reći koliko sam borbe u sebi imala, borbe da ti se više nikada ne javim, ne potražim te, svaki dan sam se borila s tim da prestanem voljeti. Ali nisam mogla, niti trena, niti minute. Ljubav u meni jaka je kao i prvoga dana. Svašta sam ti željela reći, ali ti me nisi htio slušati. Željela sam ti reći da nam se otvorila nova prilika u životu, početak za naš zajednički život. Sjećaš se kada sam ti rekla da imam novost? Sjećaš li se?
Ta novost je bila naš novi život. Nikada to nisi saznao. Jer si me preduhitrio, otjerao. Nisi me želio slušati, bio si grub prema meni, vrijeđao me. Ja sam šutjela jer me boljelo.Tvoje riječi su me boljele. Rekao si mi da te više ne zanimam, da prema meni ne osjećaš ništa, da nemaš potrebu išta više sa mnom podijeliti.Nikakvu vijest, ni dobru ni lošu. Nemaš potrebu sa mnom pričati o ničemu.
Nisam ti više važna. Prekrižio si nas, izbrisao si me iz svog života, kako si to slikovito rekao. Hladno si gledao u daljinu, kao da ja kraj tebe ne postojim. Tresla sam se cijelim svojim tijelom, u meni je sve vrištalo, htjela sam te zagrliti, dodirnuti, bar samo mali prst, reći ti da te volim, ali riječi nisu izlazile.
Zabetonirao si ih u meni sa svojim ledenim glasom, punim optuživanja i gorčine. Ja sam ti bila ništa.Značila sam ti ništa. Jedna prazna duša sjedila je pored tebe. Na toj drvenoj maloj klupici, u daljini se čuo kreket žaba. I zrikavci. I ti i ja.
Vlasta Janton
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
