Oluja koja se nadvila nad cijelu tu dolinu, najavila je dolazak jeseni. Dolazak kratkih, tmurnih dana i beskrajnih noći bez zvijezda. U nekom ranijem vremenu, prije Nje, žalio bih za tim noćnim svjetalcima i turobno se spuštao u lov. Ovako ništa mi nije više smetalo, samo činjenica da nisam bio spreman samo tako „ušetati“ u njen svijet. Nisam imao pravo krasti joj njene mirne, nadasve ljudske trenutke. To što sam je od prvog trena volio više no išta na svijetu, nije mi davalo nikakvo pravo na nju…
Ona je pripadala svijetu kojeg ja već odavno nisam bio dio. Znao sam da će u tom svijetu odrasti, postati žena, raditi neki zamorni posao i starjeti, s vremenom postati nečija supruga, koju će neki ljudski monstrum varati i na koncu će umrijeti. Ta posljednja pomisao bila mi je tako neshvatljivo bolna. Boljelo me, paralo me u dubini. Kao da sam iznova ljudsko biće, ali nisam to naravno postao i… sve sam mogao zamisliti osim svijeta u kojem ona više ne postoji a ja sam i dalje tu. Ja – neman. Kakvog je to imalo smisla?
Suprotnosti nas privlače da bi nas mogle boljeti.
Stajao sam u sjeni njenog balkona i promatrao to čarobno biće što je nesigurnim i nadasve prestrašenim koracima šetalo od kreveta do komode i slagalo u nju svoju odjeću. Sve je u njoj vrištalo od prestravljenosti. Svako malo osvrtala se prema prozoru kao da sluti da je nešto zlokobno i opasno tamo čeka. Naposljetku je samo sjela na rub kreveta, naslonivši to svoje ljupko lice na dlanove i sjetno se zagledavši u pod. U očima joj je blistala, meni nepojmljiva kombinacija sjete i ljubavi istovremeno, kao da se nečega ili nekog prisjećala. Iz svog kofera izvukla je zatim neku fotografiju i naslonila je na jastuk.
Bila je to fotografija lijepe žene, duge tamne kose i zelenkastih očiju, kojoj je Ona neopisivo sličila.
U tom trenu shvatio sam da je u kući uz njeno, kucalo još 6 srdaca od kojih su dva pripadala kućepazitelju i njegovoj ženi, jedno mladoj guvernanti koja je stigla u kuriju kad i obitelj, te još tri koja su pripadala Njenom ocu i dvojici starije braće.
Majke nije bilo. Majka joj je umrla.
Val tuge zapljusnuo me nespremnog. Oslonio sam se o zid kurije i promatrao tamu što se spuštala na čitavu dolinu. U daljini sijevali su gromovi, naglašavajući stravu koja je posvuda spavala.
Ponovno sam bacio pogled u njenu sobu, bila je prazna, iz kupaonice je dopiralo bljedunjavo svjetlo i čuo se žamor vode. Čuli su se i jecaji, zvuk suza što su joj klizile iz očiju i lomile se o njene obraze i o njene usne, padajući u žamor vode kojom je punila kadu. Utišao sam sve ostale šumove, sve umove, svih bića, kilometrima uokolo i usmjerio misli ka njoj. Čuo sam samo bol… ni riječi, ni misao, samo tugu, golemu poput oceana što se prelijevao cijelim njenim tijelom i izvirao iz njenih grudi. Srce joj je sad kucalo posve tiho, tako nepravilno i polako, kao da se i od samog življenja umorilo.
I u meni sve je klonulo. Prezirući još više to što sam zvijer, želio sam je samo priviti uz sebe, obrisati suze s njena lica i upiti sve njene tuge, tako da nikada više ne osjeti bol. Želio sam joj biti toplo rame utjehe, a znao sam da bih bio samo strava, hladna kao led od koje bi njene oči zastale i od koje bi njeno srce prepuklo od straha.
Znao sam da sad ne bi bila spremna na biće tako nepojmljivo njenom umu poput mene.
Umotana u bijeli, čupavi ručnik, mokre kose i očiju crvenih od plaća, uvukla se u postelju i nesretno gledala u mrak. Ta prelijepa, krhka djevojčica kojoj nije moglo biti više od petnaest godina doimala se tako nestvarno da sam na trenutke pomislio da sanjam… ja koji ne mogu ni spavati.
Gledao sam je tako sve dok nije utonula u san. I tad sam posve tiho, otvorio prozor njene sobe i u hipu uskočio u nju, jedva čujno. Hladan je zrak prostrujio prostorijom i ona se u snu okrenula na bok, dok joj je tamna kosa u slapu padala preko leđa. U trenu me zapuhnula ta njena božanstvena aroma, dok sam osluškivao struju krvi što joj je plovila tijelom. Mamila me više no itko ikada, ali bio sam svjestan da joj na taj način nikada ne bih mogao nauditi. U tom sam trenu začuo neke druge otkucaje srca i znao sam da se guvernanta nalazi tek korak, dva od Njene sobe. Ustuknuo sam u tamu i trebao mi je djelić sekunde da nečujno zatvorim prozor iza sebe.
Guvernanta je tiho otvorila vrata i nadvila se kao mračna, paklena sjenka nad san moje ljubljene. Misli su joj bile otrovne. Nije voljela ovo prelijepo djevojče što je sada mirno snivalo posve nesvijesno zlobe što ju je okruživala. U mislima te guvernante posve sam lako vidio kada je i kako zavela djevojčina oca, kako je dugo stavljala otrov u čajeve njene majke i kako joj je mrska pomisao bila da djevojčinog oca ipak i dalje s nekim dijeli, s njegovom djecom, od kojih samo s djevojčicom nije mogla manipulirati.
Čudnovate li prirode, pomislio sam, od svih zala na svijetu među kojima sam ja zasigurno bio jedno od najvećih, postojalo je i ono paklu sličnije, u liku mlade, zgođušne i pohlepne guvernante, koja se već nasladila ljudskom krvi a samo je htjela još.
Ako sam se plašio da bih svojoj ljubljenoj mogao biti najveća opasnost, sad sam trnuo od pomisli da oko nje postoji nešto opasnije. Bio sam spreman u svakom trenu zlosretnu guvernantu odaslati na onaj svijet, jednim joj potezom lomeći vrat, ali stajao sam tako, u tami, neprimjetan znajući da joj to ne bi bila dovoljna kazna. Odlučio sam je razotkriti pred ljudskim očima kako bi joj kazna bila velika patnja, mladost, život iza zatvorskih rešetaka i osuda onog kojeg je ljubila. Želio sam da osjeti istu onakvu bol kakvu je osjećala moja ljubljena u patnji za svojom prerano izgubljenom majkom.
Moja ljubav dobila je posve novi smisao, bdjeti nad krhkim životom ove djevojčice i čuvati je iz svoje tame. Pratiti je čak i ondje gdje je ruke njenog oca ne bi mogle uhvatiti i zaštititi.
To be continued…
Marija Klasiček
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com