Mogli smo biti zajedno. Da smo u drugom životu, u nekom paralelnom svemiru, možda bismo disali isti zrak i budili se jedno pored drugog. Možda bi mi u njemu šaptao da me voliš, a ja bih ti vjerovala bez straha da će mi se srce raspasti na komadiće. Možda bi to bila stvarnost, a ne samo moja fantazija koju noću grlim umjesto tvog tijela.
Ali to je u drugom svemiru koji je udaljen galaksijama i beskonačnostima. Ondje gdje se zvijezde ne rugaju našim ranama, nego ih nježno prekrivaju svjetlom. Ondje gdje su naše ruke uvijek spojene i gdje vrijeme ne ide protiv nas.
Ovdje su zvijezde okrutne. Sjaje kad odlazim, kad se suze slijevaju niz moje lice, a nestaju kad smo nasamo i kad bih najviše trebala njihov sjaj. Rugale su se našoj tragediji, našoj nesposobnosti da živimo bajku. Nikada nam nisu dale priliku da do kraja ispišemo priču.
Ti i ja… u nekom drugom životu
U ovom životu nam nije suđeno. Koliko god tražim opravdanje, to je jedino objašnjenje koje pronalazim. Sve drugo bi bilo samo laž.
U tom drugom svijetu, zvijezde bi nosile naša imena. Na nebu bi pisala naša ljubavna priča. Imali bismo svoj sretni završetak. Tamo nikada ne bih čula tvoje riječi namijenjene drugoj, dok moje srce još gori za tobom. Tamo moje srce ne bi poznavalo ovu bol, ne bi moralo učiti kako se ponovno sastavljati iz pepela.
Uspomene ne bi izblijedile. Ti bi i nakon godina imao onaj sjaj u očima dok govoriš o meni, a ja bih znala da me voliš jednako kao i na početku. Moje srce bi se uvijek sjećalo koliko sam ludo zaljubljena u tebe.
Ali ovdje… ovdje ja jedino znam kako je kad te progoni nešto što nikada nije bilo. Kako boli živjeti u prošlosti koja je udaljena svjetlosnim godinama od stvarnosti. Moj um te stalno traži. Moje srce se svakodnevno lomi. Lomi se svaki put kad se pogledamo kao stranci, kad se pravimo da ništa nismo imali, da nas nikad nije bilo. Svakodnevno te gubim iznova, u sitnim trenucima koji režu dublje nego noževi.
Ti i ja… u nekom drugom svemiru
I jedino tako mogu umiriti srce: pričajući mu bajku o nekom drugom svemiru gdje ti i ja postojimo. Gdje je svijet bolji jer smo zajedno. Gdje moja ljubav nije teret, nego svjetlost. Gdje mi se smiješiš onako kako si nekada znao i gdje konačno vjerujem da je ljubav bezuvjetna.
Možda se nikada nećemo sresti u tom svemiru. Možda nikada neću osjetiti tvoj dlan na svom licu. Ali ja ću, ovdje na Zemlji, zauvijek čuvati sliku nas dvoje koji jesmo mogli biti – sliku koja mi je dovoljna da preživim ovu hladnu stvarnost.
I možda je baš u tome tajna: negdje, makar samo u meni, mi smo još uvijek zajedno.
Ana Malenica
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
