Pomislim često kako su mnogi ljudi, puni velikih riječi i lijepih obećanja. Kao da posjeduju osobiti talent za slatkorječivost. Iako sam pisac, nikad nisam pronašla u sebi takav ‘talent’. Možda je tome razlog što nikad ne izgovaram ono što ne mislim. Što ne osjećam.
Kako ti mogu obećati da ću te zauvijek voljeti?
– ‘Ali kako ne?’ – mnogi će reći.
– ‘Zaljubiš se i prepustiš, ako je ljubav prava ona traje.’ – toliko puta sam čula tu naivnu rečenicu. Naivnu jer stvari nisu takve kada se dogodi život.
Ne mogu znati kakvi će biti naši dani i ne mogu ti obećati sebe zauvijek ako ništa nismo prošli zajedno. Ne mogu naivno reći da ću obožavati tlo po kojem hodaš, ako ne znam kakve su ti navike i ne znam kako se nosiš s problemima? Nosiš li se s njima uopće ili ih guraš pod tepih?
Mogu obećati jedino da ću se truditi, da ću te pokušati razumjeti i da ću ti prije svega biti prijatelj.
Ali to mnogima nije dovoljno. Ljudi sve žele odmah i sada, zaljube se i misle ‘lako ćemo’.
Ne vjerujem u lako ćemo. Ne više. Ne nakon što sam skoro desetljeće dijelila svoj život s nekim tko se s problemima ‘nosio’ tako, što je na bliskim ljudima istresao bijes i frustracije. Nije birao sredstva, riječi a ni žrtvu.
Može li itko ikada obećati da će zauvijek voljeti takvu osobu? Ne. Ne može. I vjerujte mi, ljubav ne može sve popraviti, ne može promijeniti onog tko ne želi biti promijenjen. Ljudi se mijenjaju sami, zbog sebe, ne zbog drugih ljudi.
Mogao bi netko reći da sam sebična i da ne volim iskreno, ali ja sam u svojoj ljubavi samo realna. Kad volim, borim se. Pokažem da sam ovdje kroz razne situacije, splet okolnosti… razumijem. Ne namećem svoj stav i ne dajem ultimatume. Ne vjerujem u riječi, jer ‘volim te’ može izgovoriti svatko.
Naučila sam da se ljubav očituje u djelima.
U ‘jesi li gladna’ i ‘mogu li ti kako pomoći’, u ‘pričaj mi, tu sam da saslušam’, u običnom zagrljaju kad mi je svega dosta i poljupcu kojeg mi daš kad ga ne očekujem. Ljubav je i to što obaviš nabavu umjesto mene a ja se sjetim da bih ti baš mogla oprati auto. Ljubav su stvari koje ne izgovorimo, već one koje radimo za ljude koji su nam važni a pri tom zauzvrat dobivamo isto. Ne zato što to tražimo ili očekujemo, već zato što je takva ljubav. Ona prava.
Mnogi ne znaju voljeti na zreli način, a ja sam sita površnih ‘ljubavi’.
Možda sam zahtjevna. Možda puno tražim. Ako pretpostavimo da su poštovanje, razumijevanje i pažnja – puno. Po meni to su osnove. Osnove za bilo kakav odnos, osobito ljubavni. Kako te mogu voljeti ako te ne poštujem? Kako te mogu voljeti ako te ne razumijem i ne postoje naznake da će se to promijeniti? Kako te mogu voljeti ako nemam potrebu brinuti o tebi i biti uz tebe kroz radosti i probleme? I kako to može biti ljubav ako ti ne možeš sebi postaviti ista pitanja?
Kako će ljubav preživjeti kad tu više ne budemo samo mi, već i naša djeca? Kako će rasti ako ne budemo dijelili obaveze i ne budemo jedno drugom utočište? Kako će opstati ako ne bude puna kompromisa i razumijevanja? U trenucima kad shvatiš da smo umorni i da nam nije do ničeg, već samo želje da zagrlimo jastuk?
Ljudi svašta obećaju, ali nisu spremni na ono što donosi život.
Zbog toga riječi kao riječi ništa ne vrijede. Samo vrijeme pokaže tko zaista voli i tko je tu, kroz dobro i loše, kroz uspone i padove, kroz obaveze i htijenja.
Voljela bih da ljudi ako baš nešto moraju obećati, onda barem kažu da će dati priliku, vrijeme, razumijevanje i trud…. jer srca nitko ne može obećati zauvijek. Nekad ljubav ne iščezne jer ljudi nisu bili tu jedno za drugo, iščezne jer joj se dogodi život i okolnosti koje promjene čovjeka. Ne možeš više reći da želiš isto što i jučer i isto što i prije nekoliko godina.
Čini mi se kao da plešemo na rubu samozavaravanja kad vjerujemo u slatkorječivost. Tako milo i lijepo zvuči kad ti netko šapuće na uho, obećaje nebo i zvijezde, ali što to vrijedi ako sutradan nestane… bez opravdanog razloga? Što ti vrijedi ako se budite zajedno nakon noći strasti, ali ne možete zajedno isplanirati dan ili njegovo raspoloženje ovisi o tome koliko ti imaš obaveza i kada ćeš naći vremena za njega? Što ti znači ako si nečija opsesija i ne zna živjeti bez tebe?
Sve su to bolesti, a ne ljubav, a ja valjda dovoljno hrabra da ih nazovem pravim imenom.
Ljubav se ne priča. Ona se pokazuje. Ona nije čak ni u velikim gestama poput skupih buketa ruža, jer ruže venu a geste se zaborave. Ona je u sitnicama, u svakodnevnim malim stvarima. U tome što tebi prvome govorim ono što mi se dogodilo. U tome što ti jedinom povjerim što me boli i plaši, u tome što bih učinila sve da ti pomognem, ali ti nikad ne bih to konstantno ponavljala, jer ponavljanjem gubi smisao, već bih ti iz dana u dan iz godine u godinu svojim ostajanjem i ustrajanjem i pružanjem ruke, dokazala da biram živjeti ovu ljubav.
Zaljubljenost se dogodi. Ljubav je odabir.
Pa ako ustrajem, to sam odabrala, kroz dobre i loše dane, kroz trzavice i strast, kroz uspone i padove. I svjesna sam da neće uvijek biti lako i neće teći samo med i mlijeko, i bit ćemo umorni i od života i od disanja… ali ako uvijek budeš moja osoba ja se neću umoriti od borbe za nas.
Vidiš kako se ‘volim te’ može zaista i reći i pokazati, na mnogo načina.
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com