Po sobi se može poznati psihičko stanje jedne djevojke. Bar je kod mene tako. Odjeća na krevetu, odjeća na podu, otvoren ormar. Nekoliko pari cipela bačenih s nogu i ostavljenih na podu. Nagrižena jabuka na noćnom stoliću. Kora od banane na radnom stolu. Knjige na sve strane razbacane. I opet odjeća prebačena preko stolice, na stolici, na radnom stolu. Ravnodušna sam na sve to. Nervozna sam samo kad nešto ne mogu pronaći u tom haosu. Ali rijetko šta i tražim. Ništa mi ni ne treba. Kada krenem leći napravim sebi malo mjesta na krevetu, tek toliko da se mogu zavući, legnem, popijem neke kapi za spavanje i molim Boga da noć odspavam u komadu.
Nisam ja neka prljavica koja može živjeti u vlastitom izmetu. Nisam, samo sam ovih dana takva. Pogađate, u depresiji sam. Tačnije, ostavljena sam. Onaj koji je moj život ispunjavao radošću, kojemu sam djecu željela roditi je otišao. Ko zna zašto, prestala sam se pitati. Otišao je i srušio me. Sve u meni je kao u ovoj sobi. Razbacano. Isto kao što nemam snage pospremiti sobu, tako ne mogu ni misli pospremiti. Ne plačem više. Ne pitam se zašto. Najčešće samo buljim u prazno. Ne vidim ništa. Tama.
Rekao je, ne plači, proći će. Rekao je, nisam vrijedan, bilo pa prošlo. Bolje da je šutio. Šta je bilo, a šta je prošlo? Za njega je prošlo jer ništa nije ni bilo. Samo prazne riječi kojima je podgrijavao moje snove. Kako je prošlo? Dođi da vidiš kako sve boli poslije tebe. Dođi da vidiš da više ne spavam ni na istoj strani kreveta jer me boli i podsjeća na tebe. Dođi da vidiš da pidžamu ne mogu obući jer sam ti bila simpatična u običnim pidžamama. Imao si i najdražu, onu s plavim tufnicama. Dođi da vidiš da me lampa na noćnom stoliću boli, jer sam je gasila svaki put kad sam bila sigurna da spavaš i tek onda bih i ja zaspala. Ti nisi volio mrak, a ja nisam mogla zaspati bez potpunog mraka. Šuteći, bez prigovora bih se pretvarala da spavam i pratila tvoje disanje. Kada bih bila sigurna da si zaspao, lagano bih se izvlačila i gasila lampu, a zatim mirna i sretna tonula u san. Boli me karmin boje trule višnje koji si najviše volio. Boli me tamno plava torba s crnim kaišem koja ti se sviđala. Bole me crvene cipelice za koje si govorio da su kao iz bajke. Boli me ova posteljina koju nemam snage promijeniti. Boli me ovo sunce kojem smo se skupa radovali. Boli kiša koju nisi volio. Boli jutro jer otvorim oči i pomislim da je sve isto. Da ću na mobitelu pronaći tvoju poruku u kojoj piše da mi želiš dobro jutro, i da me voliš mnogo, mnogo, mnogo. Tako si pisao, uvijek tri puta, mnogo. Nekad u šali, igrajući se jezikom, napisao bi i najmnogije. Dođi da vidiš kako boli sve. Da sam sva u ranama i da svaka stvar u koju pogledam podsjeća na tebe i dira rane. Dođi, vidi šta si ostavio poslije sebe i onda reci da je bilo i prošlo. Kod tebe je prošlo davno. Možda ništa nije ni bilo.
Kako sam se onda osjećala voljenom? Kako je moguće da sam toliko pogriješila? Kako sam vidjela ljubav u tvojim očima? Kako sam je osjetila u tvojim riječima? Kako ako je, kao što si priznao, nije ni bilo? Nikad neću saznati. Nikad muški mozak shvatiti. Ali ne možeš mi govoriti da je bilo pa prošlo. Za mene nije prošlo, ja ni sobu ne mogu pospremiti poslije tebe, a kamo li da pospremim svoje misli i emocije. Ti si možda davno otišao, ali ja sam tek sad ostala bez tebe. Tek si sad srušio sve mostove. Zabetonirao sve kako kažeš, ne ostavljajući mi prostora da pitam kako i zašto. Istrgnuo si mi se iz života naglo. Bez najave. Čisto se istrgnuo i otišao dalje. Istrgnuo si i život iz mene. Ni okrenuo se nisi. Otišao si kao da nismo nikad ni postojali, kao da nikad nismo imali zajedničke snove, želje i planove. Otišao si i ostavio haos u glavi, u grudima, u sobi. Otišao si dalje, ali ja sam ostala na istom mjestu. Još sam tu, s tobom u mislima i srcu. Još te vidim u kiši, u suncu, u stihu pjesme. Otišao si da vazduh udahneš punim plućima, a moj vazduh boli bez tebe. Ni ne želim ga. Ne želim ni jutra, ni noći.Ne želim ništa, jer bez tebe sve vrijeđa i boli. A ti mi kažeš bilo pa prošlo…
I.D.
Svoje tekstove koje želite objaviti anonimno u našoj rubrici “Interview pod šifrom” molimo šaljite na mail: [email protected]
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!