Živim u svijetu glumaca. Taština im je opravdanje za sve i lijek za to isto. Toliko su uvjereni da su veliki i važni, da jednostavno ne stanem u prostoriju s njima i njihovim egom… Eh, da… welcome to showbusiness! Ne osuđujem ih… i sama sam bila poprilično tašta, pa bi od mene to bilo cinično, ali… zaista mi postaju smiješni, svi ti “veliki talenti” i “veliki umjetnici” i njihov pogled na svijet koji im je “Kriv što još nije shvatio koliko su oni veliki i talentirani i posebni” i bljuf sve što ide s time.
Talent je tako mali dio priče, sve ostalo je rad, krv, znoj i papanje punooo tuđih govanaca, pa još malo krvi i znoja. I sve te to nauči da si malen, nevažan i da ti svijet ne duguje apsolutno ništa. Na ovoj plavoj loptici postoje milijuni talentiranih i od svih njih, troje će uspjeti, ali ne zbog talenta, već zbog love, okolnosti i upornosti… i miksa sveg navedenog.
Možeš biti ne znam kako lijep i ne znam kako talentiran, ali ako ne krvariš i ako propuštaš prilike apsolutno u ničem čega se dohvatiš nećeš uspjeti.
A ja sam kažu silno talentirana i bila sam isto toliko umišljena. Prilike su dolazile i prolazile, moj ego je rastao s njima i postavio me na moj vlastiti tron gdje sam samoj sebi izigravala divu.
A onda me pljusnula stvarnost. Tresak je bio jak i bolan. Sav moj talent brzo se sakrio u meni a diva je opala s trona, slomila kičmu i ubrzo izdahnula.
Pokopala sam je prošle zime i nitko joj nije plakao na sprovodu.
Nakon “trona” došao je rad. U njemu sam skužila da nisam ništa posebno, da moj talent nije isprika za nerad i da je biti za nešto talentiran, zapravo obaveza, prvenstveno prema sebi, a onda prema svakome tko ti za išta želi pružiti priliku.
Diva se okretala u grobu.
Počela sam otpočetka, sve ono prije nije više bilo važno. Ni uspjesi nisu postojali, jer nisu nikog zanimali, pa ni mene samu. Sve fantazije, svi ideali, iluzije i slične gluposti ostali su s Divom pod tepihom zaborava.
Smjenjivali su se dani, mjeseci, sati rada i tlake i ego je postao saveznik, a ne tamničar. Sad nas dvoje često sjedimo na kavi i lijepo o svemu diskutiramo. Kad on meni kaže: “Ali ti si tako super, ti to zaslužuješ.” ja mu fino zahvalim, nasmiješim se i uputim ga na terapiju. On se naduri, otpije svoj gutljaj kave, prošeta oko stola, pa se vrati i kaže: “Okej, napravi po svome, ali ne daj se zajebavati!”
I savršeno funkcioniramo. Pa se skupa smijemo kad susrećemo sve nove silne Dive i njihove tronove i male, napudrane nosiće kojima dodiruju nebo.
Obećali smo si moj ego i ja, baš jutros na kavici da ćemo dostojanstveno ispratiti njihove Dive kad polome kičmu i otegnu papke. Našu nitko nije ispratio, ali eto i tu smo svašta naučili 😉
Marija Klasiček
Poduzetnica, autorica i osnivačica portala Amazonke.
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com