Nakon gubitka, smrti i osobne kataklizme, svijet se i dalje okreće, sunce i dalje sija, ljudi žive a nama ostaje pitanje kako ćemo se mi nositi s tugom? Hoćeš li se zatvoriti u sobu i mjesecima ne izlaziti, dok ne isplačeš i posljednju suzu, hoćeš li razbijati stvari po stanu da do srži proživiš svoj smak svijeta? Da razbijaš i gledaš krhotine, baš kao ono što se u tebi slomilo, prelomilo?
Hoćeš li galamiti na ljude i govoriti lako je tebi, ti ne znaš kako je ovo? Hoćeš li poželjeti sakriti se od svijeta jer te je stid? Hoćeš li rezati vene, razmišljati o suicidu? Jer ako je to nestalo ti ne znaš kako dalje? Hoćeš li potražiti pomoć, redom se svima ispovijedati ili ćeš držati u sebi? Ili ćeš nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, ponosno dignuti glavu, odraditi svoj posao kako najbolje znaš?
Nema točnog odgovora
Nema rješenja koji će svakom čovjeku biti melem ili propisani lijek po savršenom receptu koji funkcionira po toliko i toliko doza, liječi sve i nema nuspojava suočavanja sa svojim mrakom, prljavštinom, ništavilom. Nema čarobne krpe koje će počistiti sve emocije za nama. To moramo sami i to je u biti najteži dio.
Nakon početnog šoka, tuge, nevjerice ostaješ sam/sama. Drugi su tu, istina, izražavaju potporu, sućut, sažaljenje, nude pomoć. Neki se naslađuju. Ali ti si taj/ ta koja vodi zadnji bitku sa sobom sa svojim sebstvom. Nema življeg trenutka od toga a istodobno bolnijeg. Kada sve podsjeća, sve peče, sve je tu ali nije tu.
Napamet znaš da vrijeme liječi sve rane. al njega više nema, da istina je iza kiše sjat će sunce, ali tvoja kuća je stradala u potresu, nema više tvojih uspomena. Da, sutra je novi dan, ali tebi je liječnik dao šest mjeseci života Istina, dječji smijeh se ori kroz park, ali si ti morala abortirati jer si silovana u parku. Svijet ne razumije da se raspadaš dok god ne koegzistiraš s njim
Umijeće preživljavanja
Za sve patnje koje si prošla i ponijela na svojim leđima, nema dovoljno vrijednog priznanja. Ništa se ne može mjeriti s pitanjem sredovječnog čovjeka kojemu žena pati od bolova, on joj ne može pomoći, noću ne spava a ujutro kroz balkon čuje staru majku kako kudi tu bolesnu snahu. Bolesna je i majka, i ona je pri kraju. Gdje si živote, lutalice i koji je tvoj smisao?
Dragi mediji ne možete zastrašiti ljude pričama o ratu, nuklearnim bombama, panikom oko pandemije. Ljudi koji su nekoliko puta proživjeli kataklizme bolesti, smrti, gladim neimaštine, njih je teško zastrašiti jer oni svaki dan biraju. Biraju način hoće li biti pobjednici ili gubitnici.
Odajem počast svim ljudima i ženama koji svakodnevno vode bitke sa zastrašujućim stvarima, koji se unatoč, nemilim prognozama bore i koji su zadržali optimizam i trezveno rasuđivanje. Mnogi od njih su zaboravljeni i ostavljeni i od svoje djece, svoje obitelji. Boluju sami po hospicijima, staračkim domovima. Neki jedu svako treći dan.
Neki su dovedeni do prosjačkog štapa. Ljudi su zaslijepljeni mržnjom a najveći svjetski hvalospjev je u snazi nuklearnog oružja, ne daj Bože da je netko napravio program stipendiranja, financirao istraživanje lijeka, a i da je to napravio, to nije in jer nije u trendu kataklizme. Privlači nas krv, užas, brutalnost i drama a tješimo se u virtualnom svijetu.
Mnogo je paničara, ljudi na sve strane kukaju, privlače pozornost. Heroji i heroine dostojanstveno nose svoj križ, bore se i ne odustaju tako lako. Jer smak svijeta nije kraj. On je tek početak.
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
