Kronike balkanskog boema: Neprežaljena

Voleo sam oduvek da pišem. I da ženama koje su mi vazda bile bitne, ostavim o tome pisani trag. Sve i da su mašta bile il’ dozvane iz sećanja, svaka bitna, svaka koju sam voleo, dobila bi bar pokoji red u tim mojim memoarima.

Verovao sam kako ću prestati da pišem kad sretnem onu pravu. Onu što bi trebala da mi oduzme dah, pa da na prvu znam da je prava. Onu što bi me naterala da radim idiotizme i od sebe budalu i da prosto ne marim. Onu što bi mogla i da me laže i da me vara i da mi se inati, a svejedno nikad ne bi mogao da je ne volim.

I sreo sam je. I umela je sve to. Al’ nije umela da prašta.

Il’ možda jest? Samo nije umela da to prizna. Na glas i meni.

Neki baner

Tačno pet godina je prošlo od kad je stajala ovde. Na ovom mestu gdje sad stojim i gledam uvis. Kiša je noćas smočila ceste i spustila maglu. Sve izgleda k’o da je neki crno beli film, a ja protagonista loše priče. Leto je ostalo ko natruha čežnje i opušak što ga balavac neki gazi dok juriša niz ulicu.

Ona više ne živi ovde. – slažem sebi pa se kucnem tri put po prsima. S leve strane moga tela, nešto nabija. Nešto što je zvala svojim.

Odavno ona s drugim živi. Odavno je zaboravila i moje ime i naše šetnje i ovaj grad. Ni ne pomisli da postoji tamo negde, neko kog je zvala svojim i kome se zaklinjala u ljubav. Nit’ joj je bitno što se sećam i što volim. Ženu zmiju. I svoju sliku nje.

I što mi lakše bude da o njoj govorim loše i da se pravim da je bila ona jedna, najveća greška. Ona što ju nisam smeo ni da dodirnem a još manje zavolim.

Lepo je kad čovek ume da si laže.

I kad sam sebe uveri u sopstvene misli.

Lepo je… – gledam uvis i razmišljam oće li opet da kiši?

Video sam je pred koji mesec. Tamo u njenom gradu, ko na drugom kraju sveta. Sad je važna i uspešna žena. Sve ima šta je htela, sve šta je onomad pričala da će da ima, a ja mahao rukama i mislio da ludi. Slepac, verovao zbilja da će nešto da zaustavi takvu ženu? Budala. Gledao sam u nju i zaboravio da dišem. Nije ni znala da stojim tek pet koraka dalje i da je posmatram. Ista, kao da ni trenutak prošao nije.

Iste oči. Isti stav. Ista prgava, svadljiva čud. Isto ovalno lice, duga kosa, braun i na momente zlatna. I isto crnilo u oku. Sve. Kao slika zarobljena u vremenu i prostoru, omeđena ledom.

Stajala je i nešto komentarisala s koleginjicom.

Na čas sam se trznuo s mišlju da je dozovem, a onda je bilo kasno. Neko komešanje i raja. Masa što se gura posvuda. I već sam je izgubio.

Bi li me prepznala da su se oči opet srele? Bi li išta rekla? Ili bi nemo prošla pored mene? Kao da se nismo voleli jednom davno i bili jedno drugom i početak i kraj?

Koliko ume da mrzi jedna žena? I koliko vekova treba da prođe pa da se mržnja zaboravi i da se negde opet napravi mesta za ljubav?

Ne bi mogla nikad više da te volim. – još čujem kako priča, dok se za jezik grize da mi ne opsuje i dok me gleda, hladna k’o ova kiša što sipi iznova. Na njenom pragu gde sam samo dva put stajao.

Prvi put kad me dovela svojima sva zaljubljena i drugi put kad sam, kako ono reće – “Pao pred ova vrata k’o grom iz vedra neba” i morao da obećam da nikada više neću da uradim takvu glupost.

Mogao sam tad da joj u kutu oka vidim emociju. Mogao sam i da je poljubim pa da joj slomim taj prkos. Mogao sam al’ nisam. Samo sam stao i gledao kako zatvara vrata i čeka s druge strane da čuje kako odlazim.

Možda je čak i htela da opet pokucam, da stanem ispod prozora i da se derem tako da poželi da zove luđačka kola da me odvedu. Možda je htela da lupam i da ostanem tamo čitavu noć.

Al’ ja sam samo okrenuo leđa i stavio nogu pred nogu pa potiho odšetao u noć, kao i uvek, iz inata.

Neki baner

Inat me doveo tu di sam sad. Bez nje. Na mestu gdje sam je ljubio prvi put. I gde prolazim svaki dan i gledam u vozove što prolaze. I pravim se da sam srećan kad ljubim bilo koju što imalo podseti na njenu ludost.

I da se pitam šta bi sad uradila, da joj opet se opet pojavim pred vratima?

Neki baner