Ponekad vjerujemo da živimo svjesno, da slobodno biramo svoje reakcije i odnose. No ako pažljivije pogledamo, shvatit ćemo da često ne komuniciramo iz onog svog stvarnog, autentičnog „ja“, već iz neke od svojih uloga, tj. iz unaprijed naučenog obrasca ponašanja.
Te uloge oblikuju ono što psihologija naziva igrama – nevidljivim scenarijima koji se ponavljaju u našim životima i odnosima, čak i kad svjesno želimo promjenu.
Zašto uopće igramo igre
Igramo ih jer smo ih naučili, ne kao svjesnu odluku, nego kao način da preživimo emocionalno okruženje u kojem smo odrasli. Kao djeca nismo imali mogućnost birati, razumjeti ni analizirati složene odnose oko sebe, ali smo imali izuzetno razvijen instinkt za ono što donosi sigurnost, pažnju i ljubav.
Vrlo rano učimo koji naši ponašanja, geste i reakcije „prolaze“ tj. što naše roditelje umiruje, što ih čini ponosnima, a što ih udaljava, ili što ih približava.
Tako nastaju sve naše životne ”uloge”: poslušno dijete, savršeni učenik, šaljivdžija koji razvedri napetost, spasilac koji tješi druge, nevidljivi koji se ne zamjera, buntovnik koji se barem osjeća živ.
Svaka od tih uloga u jednom je trenutku imala smisla, bila je način da se sačuvamo. Problem nastaje kad te strategije nastavimo koristiti i u odrasloj dobi, iako nam više ne služe.
Zato kažemo da „igramo nesvjesno“
Ne zato što želimo manipulirati drugima, nego zato što ponašamo ono što je nekad bilo nužno da bismo bili voljeni. Naše dijete iz prošlosti i dalje pokušava osigurati ljubav, priznanje i sigurnost kroz iste obrasce, čak i kad smo odrasli, sposobni i svjesni ljudi. U nama se tako stalno odvija tihi sukob: Jedan dio nas želi autentičnost, mir i povezanost, a drugi, onaj stariji i ranjiviji, uporno ponavlja poznate obrasce jer „poznato“ znači „sigurno“.
Kad govorimo o igrama, zapravo govorimo o unutarnjem dijalogu između djeteta koje traži sigurnost i odraslog koji teži slobodi. Prepoznati igru ne znači odbaciti staru sebe, nego razumjeti: ovo sam nekad morala raditi da bih preživjela; sada mogu birati drugačije.
Kako nas prošlost vodi kroz sadašnjost
Ako iskreno pogledamo svoje odnose, često ćemo vidjeti da ponavljamo iste priče – iste emocije, iste završetke, samo s različitim ljudima. To nije slučajnost. Naša psiha stalno pokušava dovršiti ono što je u prošlosti ostalo nedovršeno, neizrečeno, neviđeno, neprihvaćeno.
Igre su, u svojoj suštini, pokušaj da popravimo stara iskustva. Da napokon dobijemo ljubav, pažnju ili razumijevanje koje nam je nekad nedostajalo. No paradoksalno, igra nas vraća u isti ishod – jer i dalje igramo po istim pravilima, iz istog unutarnjeg obrasca.
Markova igra: „Bez mene ne bi mogli“
Marko, 38 godina, dolazi na terapiju iscrpljen i umoran. Kaže: – „Ne znam što radim pogrešno. Uvijek sam tu za druge, pomažem, trudim se… ali na kraju ostanem sam.“
U partnerskim odnosima često privlači osobe koje su ranjene, izgubljene ili kojima treba podrška. U početku se osjeća korisno i ispunjeno, daje savjete, preuzima odgovornost, organizira, rješava. No, s vremenom se počinje javljati gorčina: „Uvijek ja sve vučem, a meni se to ne vraća.“ Tada se povlači, postaje hladan i razočaran, i odnosi završavaju upravo onako kako su i počeli: s osjećajem da ga nitko ne razumije.
Kroz terapiju polako otkrivamo korijen tog obrasca. Marko se prisjeća djetinjstva, bio je najstariji sin u obitelji u kojoj je otac često bio odsutan, a majka preplavljena brigama.
Kao dječak, naučio je da mora biti spasilac: onaj koji smiruje, tješi, rješava. Tada je to bilo nužno, to je bio njegov način da održi mir i blizinu. Ali sada, kao odrasli muškarac, ta ista strategija postaje njegova zamka.
Marko i dalje pokušava zaslužiti ljubav kroz brigu o drugima, dok vlastitu potrebu za podrškom potiskuje i skriva. On ne igra zato što želi kontrolirati druge, nego zato što ne zna drugačije biti voljen. Kad to postane svjestan, Marko počinje primjećivati trenutke u kojima daje iz straha da ne izgubi vezu, a ne iz stvarne želje. Uči reći „ne“, uči pitati za pomoć, uči da ima pravo biti viđen ne po onome što radi, nego po onome što jest. Tada igra počinje gubiti snagu – jer svaka igra traje samo dok je nesvjesna.
Kako prepoznati vlastitu igru
Igre najlakše prepoznajemo po emocijama koje se ponavljaju. Ako se iznova nalazimo u istim ulogama, uvijek razočarani, uvijek krivi, uvijek nevidljivi ili uvijek oni koji sve moraju držati zajedno, gotovo sigurno igramo poznati scenarij. To ne znači da s nama nešto nije u redu, nego da postoji dio nas koji još uvijek čeka da bude viđen, čut i prihvaćen. Prepoznavanje igre nije optužba, nego početak razumijevanja. To je trenutak kad prestajemo reagirati onako kako smo oduvijek naučili i počinjemo birati svjesno, iz sadašnjeg sebe, a ne iz stare priče.
Foto: Canva
Iza svake igre – autentičnost koja čeka
Odustati od igre znači dopustiti sebi da budemo ranjivi.
To nije lako. To znači skinuti oklop, spustiti masku i riskirati da nas drugi vide onakvima kakvi stvarno jesmo. Ali upravo tada, kad dopustimo sebi da kažemo:
„Osjećam se usamljeno.“
„Trebaš mi.“
„Ne mogu sada.“
– tada se događa istinska blizina.
To nije slabost, nego hrabrost. To je trenutak kad odnos prestaje biti borba i pretvara se u prostor međusobnog prepoznavanja. Kad više ne pokušavamo dokazati da vrijedimo, nego jednostavno dopuštamo da budemo ono što jesmo.
Kad prestanemo igrati
Ne znamo uvijek kako će drugi reagirati, jer možda će se udaljiti, a možda i ostanu.
Ali mi ćemo prvi put osjetiti da živimo autentično, a ne iz straha. Iz prostora u kojem više ne moramo pobjeđivati, dokazivati, spašavati ni skrivati, nego jednostavno biti.
Koju igru ti igraš?
To pitanje nije optužba, nego tihi poziv. Poziv da pogledaš u sebe, bez osude.
Jer tek kad prepoznamo vlastite nesvjesne obrasce, možemo ih otpustiti.
A kada ih otpustimo, ispod njih se otkriva ono što je cijelo vrijeme bilo tu, naša autentičnost, naša sloboda, naša prisutnost.
I tada, umjesto da igramo, napokon počinjemo živjeti.
Autorica je holistička terapeutkinja i certificirana hipnoterapeutkinja koja u svom radu povezuje psihologiju, medicinu i neuroznanost. Razvila je vlastitu Neuro-holističku metodu psihičkog i emocionalnog zdravlja, usmjerenu na jačanje otpornosti, oslobađanje unutarnjih blokada i otkrivanje osobnih potencijala. Kao terapeutkinja, kolumnistica i autorica posvećena je razvoju emocionalne pismenosti i poticanju autentičnijeg, ispunjenijeg života.
