U mom tijelu živi nekoliko unutarnjih kritičara. Ponekad u šali kažem da ih nosim ispod rebara poput krtica. Iskopali su svoje hodnike, nastanili se i odavno prestali tražiti dopuštenje da govore. Svaki od njih ima svoj glas, svoje uvjerenje i svoju misiju. Ponekad se svađaju među sobom, ali češće govore u isti glas.
Nije lako živjeti s njima. Osobito kada svojim okusima i mirisima zagolicaju onaj poznati grč u dijafragmi. Grč koji se polako penje prema grlu dok ne postane prevelik. Tada ili eksplodiraš ili ga ispljuneš poput kobre koja izbacuje otrov.
Imposter sindrom u meni
Za stolom prvi sjedi profesor Imposter sindrom.
Namjerno ga zovem profesorom jer se tako i ponaša. Sjedi uspravno, s naočalama na vrhu nosa i crvenom olovkom u ruci. Ispravlja, analizira, podcrtava. Traži greške, propuste i mjesta na kojima si mogla biti bolja. Kada tekst napokon bude objavljen, on ne slavi. Vraća se i ponovno čita. Analizira gramatiku, stil, pravopis, fusnote. Kao da traži dokaz da ipak nisam dovoljno dobra.
Jebeno je iscrpljujući.
Nakon svakog uspjeha postaje još gladniji. Traži novi projekt, novu edukaciju, novu knjigu. Traži još jedan dokaz da vrijediš. Još jedan certifikat. Još jednu diplomu. Još jedan mail potvrde. Skuplja dokaze poput agenta MI6, uvjeren da će ga baš sljedeći papir konačno umiriti.
Ali nikada ga ne umiri.
Ipak, ne mogu reći da je moj neprijatelj. Dugujem mu disciplinu. Dugujem mu mnoge uspjehe. Naučio me temeljitosti i odgovornosti. Samo je zaboravio stati.
Najviše ga umiri kada smirim svoj živčani sustav. Kada prestanem dokazivati svoju vrijednost i jednostavno dišem. Tada profesor nakratko spusti olovku. Ponekad mi čak pokloni nešto vrijedno – širu perspektivu ili onaj tihi „aha“ trenutak koji promijeni način na koji gledam sebe.
Zato vjerujem da nije ovdje slučajno.
Gospođa Anksiozna navezanost
Drugi za stolom sjedi gospođa s anksioznim stilom privrženosti. Ili, točnije, ona kombinira modu anksioznog i izbjegavajućeg obrasca.
Kad sam prvi put čula da ga imam, osjećala sam se kao da mi je netko prišio etiketu. Kao da nosim stigmu. Pomislila sam: „Pa zar sam stvarno ovako patetična?“
Ona neprestano postavlja ista pitanja.
Jesam li dovoljna?
Što sam pogriješila?
Zašto je netko otišao?
Nekada je na ta pitanja odgovarala očajem. Danas mnogo rjeđe. Naučila je da odbijanje ne znači bezvrijednost. Ponekad je ono samo preusmjeravanje. Ponekad je zaštita od onoga što nije bilo namijenjeno meni.
Istina, još uvijek ode u krajnost. Povuče se u tišinu i izolaciju. Oprezna je, distancirana i osjetljiva kada netko dira ono što smatram svojim identitetom.
Stvarna ja i nova prilika živjeti
Nedavno sam dobila otkaz. I vjerujem da je to jedan od najvećih blagoslova koji mi se mogao dogoditi. Ona verzija mene od prije nekoliko godina plakala bi. Očajavala. Molila da ostane. Ova današnja zahvalila je i otišla.
Zna koliko vrijedi njezin rad. Zna koliko vrijede godine istraživanja, pisanja i odricanja. I zna da njezino znanje zaslužuje biti pošteno plaćeno. Bez isprike. Bez lažne skromnosti.
Danas tražim preporuke bez srama. Govorim o svojim kvalitetama bez osjećaja krivnje. Vjerujem da postoji mjesto na kojem će moj rad biti cijenjen upravo onoliko koliko vrijedi.
Istodobno objavljujem knjigu.
Možda je dijelom nastala zahvaljujući Imposteru. Ali još više zahvaljujući želji da nijedna žena koja je preživjela nasilje ne pomisli da je sama.
Počela sam slaviti sebe.
Uokvirila sam vlastite fotografije. Promijenila prostor u kojem živim. Izrađujem vision boardove koji me podsjećaju da se život ne završava ondje gdje završava jedan posao. Plešem. Zahvaljujući Danieli ponovno osjećam svoje tijelo kao dom, a ne kao neprijatelja.
Grlim svoje ožiljke. Strije. Vene. Bore. Sve ono što sam nekada skrivala danas me podsjeća da sam živjela.
Naravno da se još uvijek ponekad uplašim. Možda nekog novog kritičara. Nekog novog pogleda koji će me pokušati secirati poput rendgenske snimke. Nekoga tko će svoje osude zamaskirati dobrim namjerama.
Ali danas znam nešto što prije nisam znala.
Ne moram više nikome dokazivati da vrijedim.
Istina je jednostavna.
Nemam što kriti.
Čitaj još iz pera naše Ružice…
Od ljubomore do kontrole – Kada ljubavni odnosi postanu robovlasnički
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.