Kao istina…

noć hladna…
prosinac na vrata kuca…
samoća kao da više ne boli
osmjehom joj u lice lažem
prste njene
kao da baršun kože više ne osjeća…
u toplini i sjaju adventske svijeće
sanjaju misli…
nepomična, hladna
kao ledena kraljica
gledam u noć
kao bol ne osjećam
samo suza iz oka
odaje me
dok niz lice
na srce pada…
a srce ludo
šutjeti ne može
kao da krikom prijekora upita me:
dal’ sigurna si da mu duša mirna
ili ipak ime tvoje
još uvijek mu nemir nosi?
dal’ mu osmjeh iskren
ili samo vješto glumi
da u pogledu njegovom
drugi te ne pronađu
iz njega zauvijek iščupaju?
dal’ istina je kad sama sebi kažeš;
kao… gotovo je…

Đurđica Runtas

[email protected]

Neki baner