Nisam planirao vratiti se u Zagreb. Iskreno, mislio sam da će me Pariz zadržati do kraja – s pogledom kroz prozor, na ulice koje sam naučio napamet, s kavom koju sam pio uvijek u istom bistrou, s njom. Bila je tamo. Žena zbog koje sam ostao dulje nego što sam trebao, a možda i dulje nego što je bilo zdravo.
Kao filmski klišej
Upoznali smo se na čitanju poezije, naravno. Sve je kod nas bilo previše filmski. Govorila je s tim mekanim francuskim naglaskom, a smijala se i stvari govorila direktno. Barem meni.
I sve je izgledalo kao da ponekad glumi hrabrost. Bila je netko drzak, ali zapravo povrijeđen, osoba koja se dugo nije usudila voljeti. Zato je živjela neobuzdano. U inat svima koji su joj rekli da ne može. Osvetnički. Ali svetila se zapravo sebi. Svejedno, svidjela mi se.
Zbližili smo se brzo. Prebrzo. Ujutro je kuhala jaku crnu kavu i ostavljala poruke na salvetama. Navečer smo pričali o Bukowskom i istini iza ciničnih rečenica. “On je gad, ali zna.” rekla bi. I ja sam znao da me gleda onako kako te gleda netko tko vidi sve tvoje lomove, i ostaje.
Smijali smo se činjenici da ga oboje volimo, iako ga zapravo nikad ne bismo pozvali na kavu. Citirala je: “Find what you love and let it kill you”, a ja sam tada mislio da su to samo riječi. Sad više nisam siguran.
Naša su buđenja bila tiha, ali ispunjena. Dijelili smo stan, smijeh, nedjeljna planiranja i ono što nikad nije bilo izrečeno. Mislio sam: možda ovaj put zbilja. Možda sam napokon došao do one prave.
Grad za ljubavi koje ne traju, Adieu, Paris, adieu les rêves
Ali Pariz je grad za ljubavi koje traju dok su neizgovorene. A mi smo počeli pričati. I svaka rečenica nas je lomila. Nismo znali kako zajedno dalje, ali nismo znali ni kako bez. Pa je ona otišla prva. Bez drame. Bez objašnjenja. Ostavila ključeve i tišinu. Nije se okrenula.
Zato sam se vratio u Zagreb. Ne jer sam htio, nego jer više nisam imao kamo. Pariz bez nje bio je samo kulisa. Previše poznat, a posve prazan. Zagreb me dočekao tiho, gotovo neprimjetno, kao da me nije bilo mnogo duže no što sam zapravo izbivao.
I znaš što boli? Nije to što je otišla. Nego što je otišla bez pozdrava. Bez riječi koje bi ostale da ih premotavam. Bez čak i pogleda unatrag. Ostao sam s praznim prostorom tamo gdje je mogla biti priča.
Zato sad pišem ovo – ne da ju vratim, za mene je to završeno poglavlje, nego da priznam sebi da je bilo stvarno. I da je dovoljno sve što sam osjetio. Ponekad je i to cijela priča.
pisac i zaljubljenik u detalje svakodnevice, s godinama provedenima u svjetskim metropolama i dušom koja se uvijek vraćala riječima. Iza sebe ima više od desetljeća života izvan Hrvatske — između Pariza, Berlina i Barcelone — no tek po povratku u Zagreb pronašao je tihi mir i prostor za novu verziju sebe. Ima 42 godine i još uvijek zna biti i zreo i pomalo izgubljen u istom dahu. Piše o ljubavi bez uljepšavanja, o ranjivosti, o onome što ostaje kad svi odu. Prošao je kroz razna lica odnosa — i bio voljen i ostavljen — a danas kroz kolumne dijeli ono što je naučio bez da se pravi pametan. Vjeruje da svaka priča, čak i ona slomljena, može nekome biti svjetlo.
