Kako ono kreću predstavljanja…
Zovem se Noa. Pisac sam po profesiji. Ponekad fotograf. Većinom zanesenjak. Imam 42 godine i još se na trenutke osjećam kao nezreli klinac, a već sam istinski “grey fox”, kako bi rekla moja managerica Maja.
Godine su mi sjele bolje nego dobro vino u zadimljenom baru Pariza — u jednom od onih u kojima sam znao potrošiti večeri tražeći sebe u očima prolaznika.
Nakon više od deset godina života po svjetskim adresama — Berlin, Barcelona, Tel Aviv, pa opet Pariz, vratio sam se u Zagreb. Grad koji sam nekad ostavio s gorčinom, danas me dočekao s tišim glasom i nekom novom vrstom mira.
Nemam sve odgovore. Ima li ih uopće itko?
Vratio sam se ne zato što sam morao, nego zato što sam htio ponovno pustiti korijen. Možda čak prvi put iskreno. Nosim sa sobom kovčege uspomena, ali i poneki ožiljak. Proživio sam ljubavi koje su bile veće od mene, i razočaranja koja su me učila tišini. Upoznao sam zaljubljenosti koje traju koliko i let niskobudžetne aviokompanije, i one koje te ostave da sjediš sam u sobi, zureći u zid, pitajući se je li sve to bila samo tvoja iluzija.
Nisam ovdje da budem guru. Nisam ti ni tvoja istina. Nemam sve odgovore, ali imam poneku ideju… O odnosima, životu, razočaranjima i svim popratnim sranjima koja nitko ne naručuje, a svi ih dobijemo gratis uz snove.Ali ako me pustiš da gledam svijet tvojim očima — možda ti pokažem kako ponovno vjerovati u ljubav. Ili barem kako ne izgubiti sebe dok ju tražiš.
Znam čitati između redova, i još bolje – između uzdaha. A najviše sam naučio kada sam bio sam.
Nisam ti potreban. Ali ako mi daš priliku, kao što su je neki dobri ljudi dali meni, možda ti napišem priču koju nećeš zaboraviti.
Ne postoji recept za ljubav
Ovo nije priručnik za sretne veze. Ovo je dnevnik povratka. Glas onih koji su pokušali, pali, ustali. I još uvijek vjeruju.
Svi znamo što je patnja. Nitko nije pošteđen. Ne postoji diploma za preboljeti, ni certifikat za „dobrog ostavljenog“. Nosiš to u sebi, u malim gestama, u pogledu koji se zadrži sekundu predugo na tuđem dodiru. I znam, nije ti lako. Možda si upravo sada ranjena. Možda pokušavaš sastaviti komadiće koje si godinama strpljivo slagala. Možda si na pragu da nekome ponovno daš šansu, a sve u tebi vrišti da se zaštitiš. Razumijem. Bio sam tamo. I ne jednom.
Moja su iskustva svakakva. Volio sam žene koje su mirisale na dom, ali i one koje su bile uragani. Bio sam onaj koji odlazi, i onaj kojeg ostave bez objašnjenja. Pisao sam ljubavna pisma koja nikad nisam poslao, brisao poruke koje su značile previše, i govorio “u redu je” i kad nije bilo. I znam da nisam jedini. Svi nosimo svoje bitke pod kožom, i nitko ih ne vidi dok se rane ne otvore.
Zato pišem. Ne da bih bio pametan, već iskren. Pišem jer ponekad, kad ne znaš kamo sa sobom, pronađeš se u nečijim riječima. Možda ti moje riječi neće riješiti život. Ali možda će ti olakšati jednu večer. Ili dati snage da odgovoriš na poruku. Ili da je, napokon, ne pošalješ. Možda više ni ne otvoriš… I za to je ponekad potrebna nadljudska snaga.
Znam da još uvijek imaš ljubavi u sebi, iako je možda skrivaš. Znam da si možda umorna od pokušaja, ali i dalje maštaš da će jednog dana netko nov, postati netko samo tvoj. I ostati. I zato smo ovdje — ti i ja. Jer dok god postoji priča koju vrijedi ispričati, vrijedi i vjerovati.
pisac i zaljubljenik u detalje svakodnevice, s godinama provedenima u svjetskim metropolama i dušom koja se uvijek vraćala riječima. Iza sebe ima više od desetljeća života izvan Hrvatske — između Pariza, Berlina i Barcelone — no tek po povratku u Zagreb pronašao je tihi mir i prostor za novu verziju sebe. Ima 42 godine i još uvijek zna biti i zreo i pomalo izgubljen u istom dahu. Piše o ljubavi bez uljepšavanja, o ranjivosti, o onome što ostaje kad svi odu. Prošao je kroz razna lica odnosa — i bio voljen i ostavljen — a danas kroz kolumne dijeli ono što je naučio bez da se pravi pametan. Vjeruje da svaka priča, čak i ona slomljena, može nekome biti svjetlo.
