Ponekad imate onaj osjećaj da će vam se nešto svidjeti. Ni sami ne znate kako to objasniti, ali on jednostavno postoji. To se meni dogodilo s Pletenicom moje bake, posebice s načinom pisanja Aline Bronsky. Ne znam zašto, ali nešto me već u naslovu i pogledu na naslovnicu podsjetilo na Fredrika Backmana i njegovog Ovea. I nisam se prevarila.
Jako mi je legao ovaj roman, a Alinin stil i jezik ono su što volim u romanima, jasnoću i britkost te humor kojim se autor izvlači iz tužnih sudbina koje opisuje. A Pletenica moje bake mi je bila tužna. I vjerujem da će je mnogi, kao i Backmanove romane, ili voljeti ili ne podnositi.
“Djed joj je pohrlio pružiti ruku, odveo je do naslonjača i držao je za ruku dok se nije pribrala. U tom mi je trenutku postalo jasno da je uz nju dobrovoljno i da on, za razliku od mene, u svako doba može otići.”
Maksa odgajaju baka Margarita i djed Čingiz koji su se iz daleke Rusije preselili u maleni njemački grad kako bi potražili sreću i bolji život. Maks je normalno, pametno i drago dijete, ali u očima vlastite bake potpuno nesposobno derište, i mentalno i fizički.
Ne odnosi se Margarita samo prema njemu tako. I Čangiza neprestano kritizira, a posebno Njemačku, zemlju u kojoj su ih prihvatili kao svoje. Uopće nema problema neprestano zanovijetati, komentirati lošu hranu i njihove liječnike i učitelje. S ničime nije zadovoljna, a Maks je taj koji najviše ispašta. On se ne mora nositi samo s njenim mušicama i prigovorima, već i čuvati jednu ozbiljnu tajnu, pretešku za njegove krhke godine.
Iako prepun simpatičnih situacija i zaista duhovitih trenutaka, ovaj roman nisam doživjela takvim.
Iza te vanjske komedije, skrivaju se mnogo ozbiljnije stvari, usamljenost, nezadovoljstvo, tuga, na sve strane. Ljudi se ponašaju onako kako se duboko u sebi i osjećaju. Djeca su samo djeca, ali im nije uvijek dopušteno biti neozbiljnima i luckastima. Naprotiv, često su baš ona ta koja sve moraju dovesti u red, ona koja moraju preuzeti ulogu odrasle osobe.
Preljub, postporođajna depresija, razočarenja, predbacivanja; Bronsky je sve uspjela ubaciti u ovih dvjestotinjak stranica. I učinila je to neizmjerno suzdržano, a opet tako toplo i životno. Opisala je svakodnevni život mnogih iseljenika, ali i onih koji se nisu morali boriti za vlastitu egzistenciju. Jer ljudi su ipak ljudi. Neke stvari nas jednostavno neće poštedjeti, gdje god bili.
“Nisam ništa znao o njegovoj obitelji. Baka je uvijek dobacivala da djed u djetinjstvu nije znao ni za tekuću vodu ni za struju i da mu je civilizacija pružila ruku spasa tek kroz bakinu spasonosnu pojavu.”
Kao i kod Backmana, likovi su ono što čini ovaj roman, njih se pamti.
Njurgavu, sarkastičnu, zajedljivu, a u stvari jako plemenitu i požrtvovnu Margaritu, nesigurnog i slabog Čingiza, očajnu i odsutnu Ninu te hrabrog i milog Maksa. Njih ćete zapamtiti, s nekime se više poistovjetiti, nekome manje suditi, a nekoga bolje razumjeti. Mogla je Bronsky smjestiti svoje likove u bilo koje vrijeme i bilo koju zemlju. Oni su svevremenski, stvarni, na dohvat ruke, možda i bliže nego što mislimo. Ova je knjiga bolan i gorak dokaz o tome što tuga, nesigurnost i usamljenost mogu učiniti ljudima. Tako mala, a tako velika.
“Vežeš se za nekog, sve učiniš za njega, žrvuješ život i onda te napusti, upravo obudovjelu, s depresivnom ženom i dvoje nedužne djece.”
Izdavač: Ljevak / via Books
Rođena sam 30.3.1987.u Rijeci. Magistra sam edukacije Engleskog jezika i književnosti i Njemačkog jezika i književnosti. Udata sam i imam dvogodišnjeg sina. Volim filmove, glazbu i knjige, a najviše uživam u putovanjima i dobroj hrani. Oduvijek rado pišem osvrte na pogledano i pročitano te obožavam dijeliti glazbene liste razne tematike.
