Eh, koliko sam se naslušala viceva o plavušama… U vrijeme kada su postali popularni, znala sam ih valjda sve. Ponekad sam se smijala, ponekad sam šutjela, ali najčešće sam osjećala kako me ta etiketa prati, bez obzira na to tko sam zapravo.
Zanimljivo mi je kako ljudi vole isticati očito. Ošišaš se i prva rečenica koju čuješ je: „Ooo, ti si se šišala!“ – kao da ja to nisam primijetila dok sam sjedila tri sata kod frizera. S godinama sam naučila da ljudi zapravo često nemaju potrebu reći nešto smisleno, nego jednostavno žele nešto reći.
Hodajući oksimoron
U toj slici „plavuše“ uvijek sam bila malo drukčija. Jer, iako se očekivalo da budem jednostavna i pomalo naivna, moj „ajkju“ (namjerno tako pišem) pokazao se višim od prosjeka. To me znalo zbunjivati – pitala sam se: na čijem su morali „uštedjeti“ da bih ja dobila ovoliko? Jer, kad pogledaš oko sebe, lako zaključiš da ponekad zdrava logika i nisu baš ravnomjerno raspoređene.
No, istina je da to nije pitanje pameti. Više se radi o tome koliko zapravo obraćamo pažnju.
Svijet znakova i upozorenja
Nedavno sam na internetu naišla na kolekciju neobičnih znakova i upozorenja. Isprva su me zabavili, a onda natjerali na razmišljanje.
Na primjer, na jednom kupalištu piše: „Zabranjeno disati pod vodom.“
Zastaneš i pitaš se – kome je to uopće trebalo napisati?
Ili: „Otvorite vrata prije ulaska.“
Možda zvuči besmisleno, ali ako su vrata staklena i savršeno čista, netko se zaista može zaletjeti.
Ili, pak: „Opasnost: ne gutati vješalicu.“
Ovdje nema puno objašnjenja. Samo ostaneš u čudu i pitaš se tko je to pokušao.
I dok sam ih gledala, pomislila sam – koliko i u našem životu postoje takva očita upozorenja? Koliko puta bismo i sami sebi trebali zalijepiti znak: „Ne zaboravi na sebe.“ ili „Pazi, tvoje granice vrijede.“?
Između krajnosti
Čini mi se da društvo često dijeli ljude u dvije krajnosti. Ili si onaj koji misli samo na sebe, ili si onaj koji svima ugađa. Naučiti pronaći ravnotežu – e, to je prava vještina.
Kroz godine sam spoznala da nije sebično staviti sebe na prvo mjesto. Nije sebično maknuti se od negativnih ljudi i situacija. To je zdravo. To je nužno.
I baš kao što ti znakovi ponekad nasmiju, a ponekad zabrinu, i ja sam naučila da život uvijek ima svoje podsjetnike. Pitanje je samo – jesmo li spremni vidjeti ih.
Plavuša, ali svoja
Možda ću uvijek biti plavuša.
Možda će šale uvijek kružiti.
Ali ono što je važnije – ja sam naučila voljeti sebe izvan tih etiketa.
Naučila sam se smijati, ali i stati kad nešto nije u redu.
Naučila sam da nije sramota biti pametna, niti je sramota pogriješiti.
Naučila sam da se vrijednost ne mjeri bojom kose ni tuđim šalama, nego time koliko si iskrena prema sebi.
I možda, kad malo bolje razmislim, upravo u toj kombinaciji – smijeha, ozbiljnosti, autoironije i znatiželje – leži moj pravi identitet.
A ako netko i dalje vidi samo „plavušu“… pa neka. Ja vidim puno više.
Nataša Jalšovečki
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
