Burnout – i kako se do njega dovedemo sami

Neke ljude zaista jako volim, ali s vremena na vrijeme znala sam se od njih osjećati umorno, iscijeđeno kao limun, jer su u svojoj beskrajnoj životnoj zaigranosti i bezbrižnosti ponekad bili pomalo naporni i često bi se doimali egoistični, iako to zapravo nisu.

Nisu toga bili svjesni, jer smo toliko bliski, toliko međusobno odani i privrženi, da im se podrazumijevala ljubav, vrijeme i moje uvijek nasmiješeno lice. Međutim, da bih bila tko jesam i da bih mogla dati najbolje od sebe, shvatila sam u nekom trenutku da mi treba vremena za mene. I dok nisam uspostavila sama sebi pravi omjer davanja i primanja, uzimala bih to vrijeme za sebe ponekad na silu.

Ponekad bih se namjerno isključila i ne bih s ljudima razgovarala danima. Bilo je to grubo. Jer drugačije nisam znala. Sad, kad se i isključim to je prirodno, bez rezova i moje ljutnje, jer sam naučila da je energija obnovljiva, kako ona prirodna, tako i ona naša, životna, i da se puni kada se malo osamimo, smirimo i posvetimo sebi.

I oni to poštuju, jer znaju da je to vrijeme koje mi je potrebno, za mene. Ali i da bih bila osoba koju vole i s kojom se vole družiti. Naučili smo međusobno poštovati svoje vrijeme, prostor i životnu energiju. Naučili smo se voljeti zdravo.

Naučiti se isključiti

Ranije, događalo se da mi ljudi zbog tog prigovaraju, jer kao, silno je sebično biti ponekad nedostupan, ne javljati se na telefon, ne čitati poruke i par dana biti negdje van njihova dohvata. S vremenom, shvatili su da je njihova drama samo njihova i da me nimalo ne zanima njihov stav, jer meni je moj mir na prvom mjestu.

Naučila sam zauzeti stav i postaviti jasne granice. Prirodno i bez dramaturških objašnjavanja da mi treba malo mira. Naučila sam prepoznati i kad sama od ljudi tražim previše pa se pribrati i dati im zraka. Naučila sam prepoznati energiju koja kola iz mene i iz njih, i da li je u tom trenutku kompatibilna.

Očekivanja da smo uvijek na raspolaganju

Međutim, posve sam svjesna da živimo u vremenu kada se ugašen telefon ili nejavljanje na poziv smatraju bezobraznim, jer su ljudi nekako s dolaskom sve te silne tehnologije, sebi uzeli za pravo biti gospodari tuđeg prostora i vremena. I bit će takvi, sve dok im to dozvolimo.

Stoga, ja sam kako bih neke meni drage ljude naučila poštovanju mog osobnog prostora ciljano počela ignorirati. Oni bi tipkali, zvali, ispitivali, ja bih šutjela. Ne bih se javljala na telefon, utišala bih poruke i ne bih reagirala niti bih objašnjavala zašto se ne javljam.

“Je li bilo hitno?” – pitala bih kad bi uslijedilo ono “Opet se ne javljaš?”

“Pa nije.” – uvijek bi bio odgovor, jer da je bilo, pozivi ne bi stali. Postojala je samo silna želja za kontrolom, za koju imaju osjećaj kao da je gube u trenutcima kad postanem nepredvidiva i ne reagiram kako se od mene očekuje.

A očekivanja, kao i pretpostavke su majka svih zajeba.

Ljudi kao da često zaboravljaju da svi mi imamo živote, obaveze, sastanke, zakazane preglede kod zubara, frizera, predavanja, račune i da zapravo ne možemo konstantno biti dostupni. Da trebamo sjesti i predahnuti, pojesti nešto, odmoriti se, otuširati, otići na wc, spavati… i ne želimo konstantno biti dostupni nekome.

Ja prva ne želim.

Stoga, kad osjetim da bih mogla postati nervozna, kad osjetim da previše mene klizi u smjeru kamo ne želim i da gubim energiju na tuđe glupe prohtjeve, stanem i maknem se.

Uvijek je do nas

“To ti je baš bezobrazno.” Ili “Vidim da baš i ne pišeš u zadnje vrijeme.” – budu one rečenice na koje se samo nasmijem jer vidim koliko su ljudi ne svjesni sebe i svog ponašanja i koliko su ovisni o tuđoj pažnji i energiji. Ne znaju se zabavljati sami. Ne znaju sami naći nešto što će ih ispuniti već im je konstantno potreban netko tko će ih energetski podizati.

I ako im dopustimo, posve će nas iscijediti i mi ćemo pregorjeti.

Zadnjih tjedana često nailazim na članke o sindromu pregorijevanja, takozvanom “burnoutu” i primjećujem uvijek iste fraze i uvijek isti obrazac – Umorni ljudi, koji nekog drugog okrivljuju za to što su se toliko istrošili, toliko iscrpili da više nemaju volje za životom a kamoli radom.

I ja ću im otvoreno i možda bahato reći – Nije do drugih, do vas je. Vi ste dozvolili biti baterija koja napaja sve oko sebe. Dozvolili ste da nekome postane normalno da vas cijedi poslom po 12 ili 15 sati dnevno. Da vas zove u svako doba dana i noći, da vam remeti vikende ili da uopće nemate slobodan dan ili vikend.

Jeste. Ma koliko to sebi ne željeli priznati.

Burnout kao posljedica naših odabira

Ni ja sebi nisam željela priznati činjenicu, da sam u jednom trenutku bila u vezi s muškarcem koji me cijedio k’o limun i nikada ničim nije bio zadovoljan, da sam radila u knjižari u kojoj je bilo normalno raditi smjenu od 9 sati a ne moći trknuti na wc ili popiti vode, o pauzi zajamčenoj ugovorom da ni ne pričam. ne znam jesam li je ikada tamo uopće imala.

To sam ja dozvolila, jer kao, došla sam u takvo okruženje i nitko se drugi od kolega nije bunio.

Ali bunili su se, samo je šefica napravila takav poslovni ustroj da bi se pred njom bojali disati. Sve do trena dok nisam sebi rekla – Halo želim li ja ovdje raditi? Je li ovo okruženje u kojem želim provesti mladost? Želim li cijeli život biti rob nekog izrabljivača?

Otišla sam iz te knjižare, a nedugo nakon toga raskinula i tu toksičnu vezu u kojoj sam bila. Nakon toga sam prodisala.

Uskoro pokrenula sam svoju firmu i krenula za ostvarenjem svojih snova, jer sam rekla – “Dosta” samoj sebi.

Da sam ostala na tom radnom mjestu, u toj toksičnoj okolini i u toj toksičnoj vezi, ne bih postala osoba koja sam danas. Ne bih bila poduzetnica, vi ne biste čitali ovaj tekst jer ovaj portal vjerojatno više ne bi postojao. niti bih izdala 3 knjige u manje od 3 godine.

Naša životna energija je važna. Važno je u što je usmjeravamo i važno je koliko sebe dajemo ljudima oko sebe.

Važno je i kako se dajemo. dajemo li svoj maksimum, ili trgamo od svog minimuma jer ni za sebe više nemamo dovoljno sebe.

Stati sebi na crtu

Svijet neće stati, ništa se neće dogoditi ako dan, dva, pet ostavimo poslove po strani i nismo dostupni svima. Sve će biti tu i sutra, ako danas odlučimo uzeti slobodno popodne ili zaključimo da ovog vikenda idemo u šumu, brati kestene i nadisati se svježeg zraka.

Posao neće propasti ako klijente naučimo da nismo dostupni iza 5 popodne i da vikendom ne odgovaramo na pozive i mailove. Pokazat ćemo im da vrijedimo sami sebi, da smo sebi na prvom mjestu i zbog toga će nas više cijeniti. Oni pravi. Oni krivi otići će, ali vjerujte mi s njima ni ne želite raditi.

I šef će vas više cijeniti ako shvati da s vama ne može manipulirati, da ste osoba a ne potrošni materijal.

Ljudi kojima dajemo preko granica sebe, samo dolaze po još i tretiraju nas kao papuče jer mogu. Njima niti što predstavljamo niti mare za naše ljudsko dostojanstvo, potrebe i mir. Jer smo im pokazali da mogu, jer smo svoju moć predali u njihove ruke i sad s nama barataju kao sa stvarima.

Ali kao što sam ja jednom davno predala svoju moć u ruke toksičnih privatnih i poslovnih odnosa, tako sam je uzela nazad. To je ona moć u nama na koju često zaboravimo, da u svakom trenutku možemo reći dosta. Možemo se okrenuti i otići. Možemo ugasiti telefon. Možemo odabrati sebe.

Pitanje je samo da li se usudimo?

Usudite li se vi?

Ja jesam, usudila sam se. Možda drsko i prgavo, ali sada živim mnogo bolje, mnogo kvalitetnije i mnogo sretnije. Gospodarica sam svog života i svog vremena. I taj osjećaj slobode, za ništa na svijetu ne bih mijenjala.