Čije sam gore list

Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom
ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta.

Pablo Neruda

Evo ga opet. Novi radni tjedan, nova prilika za neku novu (ne)priliku. I dok mi prva ranojutarnja kava prži nepce, pokušavam se prisjetiti gdje je nestao vikend. Zapravo, što to bješe vikend kojeg svi tako nestrpljivo čekamo i veselimo mu se već od ponedjeljka, brojimo dane i radimo planove kako ga što bolje i kvalitetnije provesti?

Nedjelja je dan za odmor. Dan za obitelj, obiteljski ručak, zajednički provedeno vrijeme sa najmilijima, vrijeme koje nam iz dana u dan postaje sve dragocjenije.

Bar tako kažu. Od prošle godine, ukidanjem radnih nedjelja, postalo je i pisano pravilo.

Subota je, zna se, dan za izlaske, naslikavanje na špici i neizostavan posjet šoping centrima, peglanje kartica, najvažniji dan za svaku osobu koja imalo drži do sebe i svog potrošačkog imidža. 

Neki baner

Ne kažu, ali je postalo nepisano pravilo.

Ususret Uskrsu

Najveći kršćanski blagdan je pred vratima. Uskršnje dekoracije smješkaju se iz izloga već dobra dva mjeseca, ako ne i više. Sve blagodati potrošačkog društva polako ali sigurno uvlače nas svojim blještavim pipcima u zatočeništvo nametnutih nam gabarita.

Konzumerizam vrišti iz svake pore i nameće nam tempo doslovno na dnevnom nivou. Kupujmo ono što nam ne treba za novac koji nemamo. Kupujmo! Budimo sretni! Kupujmo! Kartica je u fazi presušivanja i vapi za osvježenjem? Nebitno! Imamo minus! Kupujmo! Budimo sretni jer kupujemo! 

U medijima na sva zvona priča se o slobodi, demokraciji, slobodnoj volji…Zapravo, možda je problem i u meni, možda sam slobodu zamišljala nekako drugačije. Možda u svojoj fatamorgani o slobodi vidim roditelje i djecu koji vikende provode na obližnjim livadama i u šetnjama šumskim stazama, umjesto šetnjom trgovačkim centrom, možda ih vidim sretne u stanovima koje neće otplaćivati veći dio svog života i trpjeti nadrkane poslodavce baš zbog te omče koju im stambeni i svaki drugi kredit svakodnevno steže. 

„Od slobodnog čovjeka ne može se napraviti rob, jer je slobodan čovjek slobodan i u zatvoru“… Ili ipak može? Što se to tako drastično promijenilo od Platonovog poimanja slobode do današnjih dana? Ili smo se promijenili mi?

Moral i kultura a zapravo nemoral i nekultura

Nikad više vjernika i nikad više moralista (naputranih glava, ali nećemo sad o putru). 

Nikad više diploma i pristupa informacijama. I nikad više neznanja. Predrasuda i stereotipa.

Nikad više podjela. Bome, kad razmislim, na našim matematičarima pozavidio bi nam i stari Arhimed, pogotovo ovima iz sfere brojenja krvnih zrnaca. A pošto nikad nisam smatrala da nešto može biti samo crno ili bijelo, pitam se kamo ubrojiti sve one čija krvna zrnca nisu samo ovakva ili onakva, a takvih je najviše? Velik je to izazov za naše matematičare spomenutog profila.

A ljubav? Je l’ to ona izmišljotina iz starih holivudskih filmova sa obaveznim happy endom…i fraza onih demode bajki koje su nekada čak bile i obavezna lektira: „ i živjeli su dugo i sretno“… Ne, to smo prevazišli. Ovo je vrijeme Barbie i Kena. Vrijeme generacije Z.

Ne živi se od ljubavi, ima nešto i u lovi, reći će mnogi. Hau jes nou. A tek izgled! Postajemo jeftine kopije kojekakvih spodoba iz medija. Najteže je ostati svoj. Zapravo, što to uopće i znači biti svoj? Odbaciti sve kalupe, sva pripadanja ovima ili onima, pa se kroz neko vrijeme zapitaš: Čije sam gore list? Zato ja svaki put, kada se pogledam u ogledalo, sjetim se one stare izreke, kako se na muci poznaju junaci. Eto, bit ću junakinja barem u svojim očima i žrtvovati ramena pod svu tu muku jer volim biti svoja. Na svoj način. Takva kakva jesam. Bez standarda, bez pravila. Sa kojom kilom i borom viška. I svaka je gora moja na koju me vjetar nanese.  

Photo by Rachel Claire

Posljednji gutljaj sad već hladne kave i pogled na ulicu i užurbanu masu koja je krenula u još jedan krug sumorne svakodnevice.

 Jesmo li hodajući mrtvaci, ukalupljeni u neke lijepo upakovane gabarite, taoci predrasuda i stereotipa…

Jesmo li prosjaci ljubavi što iz straha od oskrnavljenog ega skrivaju se u svoje ljušture…

Jesmo li šverceri vlastitih snova i vlastitih života…

Neki baner

Životarenje i puko egzistiranje

Živimo li uopće?

I da… okrenite se oko sebe. Nije sve crno – bijelo. Začudit ćete se koliko je šarenila u onom sivilu između crnog i bijelog. Niti je sve po pravilima. Pravila krojimo sami, ili bar većinu njih. A sloboda? Sloboda čuči negdje u nama i nestrpljivo čeka da joj otvorimo prozore koje smo nehotice zatvorili. Što čekate? Otvorite ih!

Jesmo li hodajući mrtvaci, ukalupljeni u neke lijepo upakovane gabarite, taoci predrasuda i stereotipa…

Jesmo li prosjaci ljubavi što iz straha od oskrnavljenog ega skrivaju se u svoje ljušture…

Jesmo li šverceri vlastitih snova i vlastitih života…

Živimo li uopće?

Neki baner