Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom
Pablo Neruda
ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta.
Evo ga opet. Novi radni tjedan, nova prilika za neku novu (ne)priliku. I dok mi prva ranojutarnja kava prži nepce, pokušavam se prisjetiti gdje je nestao vikend. Zapravo, što to bješe vikend kojeg svi tako nestrpljivo čekamo i veselimo mu se već od ponedjeljka, brojimo dane i radimo planove kako ga što bolje i kvalitetnije provesti?
Nedjelja je dan za odmor. Dan za obitelj, obiteljski ručak, zajednički provedeno vrijeme sa najmilijima, vrijeme koje nam iz dana u dan postaje sve dragocjenije.
Bar tako kažu. Od prošle godine, ukidanjem radnih nedjelja, postalo je i pisano pravilo.
Subota je, zna se, dan za izlaske, naslikavanje na špici i neizostavan posjet šoping centrima, peglanje kartica, najvažniji dan za svaku osobu koja imalo drži do sebe i svog potrošačkog imidža.
Ne kažu, ali je postalo nepisano pravilo.
Ususret Uskrsu
Najveći kršćanski blagdan je pred vratima. Uskršnje dekoracije smješkaju se iz izloga već dobra dva mjeseca, ako ne i više. Sve blagodati potrošačkog društva polako ali sigurno uvlače nas svojim blještavim pipcima u zatočeništvo nametnutih nam gabarita.
Konzumerizam vrišti iz svake pore i nameće nam tempo doslovno na dnevnom nivou. Kupujmo ono što nam ne treba za novac koji nemamo. Kupujmo! Budimo sretni! Kupujmo! Kartica je u fazi presušivanja i vapi za osvježenjem? Nebitno! Imamo minus! Kupujmo! Budimo sretni jer kupujemo!
U medijima na sva zvona priča se o slobodi, demokraciji, slobodnoj volji…Zapravo, možda je problem i u meni, možda sam slobodu zamišljala nekako drugačije. Možda u svojoj fatamorgani o slobodi vidim roditelje i djecu koji vikende provode na obližnjim livadama i u šetnjama šumskim stazama, umjesto šetnjom trgovačkim centrom, možda ih vidim sretne u stanovima koje neće otplaćivati veći dio svog života i trpjeti nadrkane poslodavce baš zbog te omče koju im stambeni i svaki drugi kredit svakodnevno steže.
„Od slobodnog čovjeka ne može se napraviti rob, jer je slobodan čovjek slobodan i u zatvoru“… Ili ipak može? Što se to tako drastično promijenilo od Platonovog poimanja slobode do današnjih dana? Ili smo se promijenili mi?
Moral i kultura a zapravo nemoral i nekultura
Nikad više vjernika i nikad više moralista (naputranih glava, ali nećemo sad o putru).
Nikad više diploma i pristupa informacijama. I nikad više neznanja. Predrasuda i stereotipa.
Nikad više podjela. Bome, kad razmislim, na našim matematičarima pozavidio bi nam i stari Arhimed, pogotovo ovima iz sfere brojenja krvnih zrnaca. A pošto nikad nisam smatrala da nešto može biti samo crno ili bijelo, pitam se kamo ubrojiti sve one čija krvna zrnca nisu samo ovakva ili onakva, a takvih je najviše? Velik je to izazov za naše matematičare spomenutog profila.
A ljubav? Je l’ to ona izmišljotina iz starih holivudskih filmova sa obaveznim happy endom…i fraza onih demode bajki koje su nekada čak bile i obavezna lektira: „ i živjeli su dugo i sretno“… Ne, to smo prevazišli. Ovo je vrijeme Barbie i Kena. Vrijeme generacije Z.
Ne živi se od ljubavi, ima nešto i u lovi, reći će mnogi. Hau jes nou. A tek izgled! Postajemo jeftine kopije kojekakvih spodoba iz medija. Najteže je ostati svoj. Zapravo, što to uopće i znači biti svoj? Odbaciti sve kalupe, sva pripadanja ovima ili onima, pa se kroz neko vrijeme zapitaš: Čije sam gore list? Zato ja svaki put, kada se pogledam u ogledalo, sjetim se one stare izreke, kako se na muci poznaju junaci. Eto, bit ću junakinja barem u svojim očima i žrtvovati ramena pod svu tu muku jer volim biti svoja. Na svoj način. Takva kakva jesam. Bez standarda, bez pravila. Sa kojom kilom i borom viška. I svaka je gora moja na koju me vjetar nanese.
Photo by Rachel Claire
Posljednji gutljaj sad već hladne kave i pogled na ulicu i užurbanu masu koja je krenula u još jedan krug sumorne svakodnevice.
Jesmo li hodajući mrtvaci, ukalupljeni u neke lijepo upakovane gabarite, taoci predrasuda i stereotipa…
Jesmo li prosjaci ljubavi što iz straha od oskrnavljenog ega skrivaju se u svoje ljušture…
Jesmo li šverceri vlastitih snova i vlastitih života…
Životarenje i puko egzistiranje
Živimo li uopće?
I da… okrenite se oko sebe. Nije sve crno – bijelo. Začudit ćete se koliko je šarenila u onom sivilu između crnog i bijelog. Niti je sve po pravilima. Pravila krojimo sami, ili bar većinu njih. A sloboda? Sloboda čuči negdje u nama i nestrpljivo čeka da joj otvorimo prozore koje smo nehotice zatvorili. Što čekate? Otvorite ih!
Jesmo li hodajući mrtvaci, ukalupljeni u neke lijepo upakovane gabarite, taoci predrasuda i stereotipa…
Jesmo li prosjaci ljubavi što iz straha od oskrnavljenog ega skrivaju se u svoje ljušture…
Jesmo li šverceri vlastitih snova i vlastitih života…
Živimo li uopće?
Rođena sam u Koprivnici 1973.godine, diplomirala na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima. Pišem od najranijeg djetinjstva, a zadnjih nekoliko godina aktivno se posvećujem pisanju. Radovi su mi, što poetski, što prozni, objavljeni u više od 30 zajedničkih zbirki i na nekoliko portala, a krajem 2022.godine izdajem i svoju prvu zbirku poezije i kratkih priča “Zvona s Kamenika”. Aktivno sudjelujem na promocijama i susretima književnika. Trenutno pripremam svoj prvi roman.
Volim spajati nespojivo, tražiti bisere na zaboravljenim marginama, širiti krila i kada ih režu. Moje su priče upravo o tome, o zaboravljenom djetetu u nama i njegovim snovima, koji, uz malo hrabrosti i puno volje, ne ostanu uvijek nedosanjani, unatoč svom sivilu stvarnosti koja nas okružuje.
Volim spajati prošlost i sadašnjost, nastojeći probuditi u čitaocu sjećanja (starijih generacija), a možda i ponešto naučiti mlađe generacije, ali i zaintrigirati na razmišljanje o dobrim i lošim stranama kako prošlosti tako i sadašnjosti, te svakodnevnoj borbi protiv iskušenja koje nam život donosi. Osim toga, pišem i osvrte na neke društvene događaje, često sa dozom ironije i sarkazma.