Kako godine prolaze, uviđam na sebi promjene. Ogromne promjene. Promjene na bolje. Hoću reći da odrastam. Da shvaćam pravo značenje one riječi “život” i da ga konačno živim kako spada. Nekada sam mislila da “živjeti život” znači izlaziti, provoditi se, okružiti se sa što više ljudi i uživati. Kako sam bila zelena, zar ne?
Nekada sam glumila pametnicu i suprotstavljala se mami i tati kada su me opominjali. Redovno sam kolutala očima uz popratne riječi: “Jooooj, dosadni ste, pustite me na miru! Ne možete vi znati sve i uvijek biti u pravu!” – a bili su uvijek u pravu. Svaka njihova riječ s vemenom bi se obistinila, ali ni tada im nisam htjela priznati da su bili u pravu, nego bih plačljivim glasom govorila: “Ovo ste me vi urekli!”, i nastavljala opet po svome, misleći da sam pokupila svu pamet svijeta.
Nekada sam se znala toliko zainatiti, iako sam znala da su u pravu, i da će tako biti, ali nisam odustavala. Prkosila sam im. Nisam im htjela udovoljiti. Sada, iz ovoga ugla, mogu samo da kažem da sam bila mala, tvrodglava glupača.
Nisam ja njima imala šta ugoditi ili ne-ugoditi, sve što su oni ikada htjeli postići tim opominjanjima je da mi život zada što manje boli – ali nisam ih slušala. U tim godinama sam gledala na njih kao na najveće neprijatelje. Mislila sam da mi žele uskratiti namjerno neke stvari, izlaske i ostalo, a sada vidim da sam pogriješila.
Da sam ih barem nekada poslušala…
Sjećam se kada sam počela izlaziti, a oni me stalno provjeravali i zvali. Dolazila sam kući plačući i svađajući se sa njima do besvijesti. Govorila sam da samo oni mene tako zovu i da samo meni mobitel toliko zvoni, da bi bilo bolje da me nisu nikako ni pustili. Tad bi mi govorili: “Znamo šta se svašta događa, provjeravamo od straha!”, a ja sam mislila da su to gluposti. Mislila sam da me hoće izluditi.
Ja sam najstarija i valjda me zato pratila ta stalna kontrola. Na meni su se i oni učili kako je biti roditelj. Kasnije, kada su braća počela izlaziti, mama i tata su spavali, ja sam dežurala, paničila, zvala i prijetila, govoreći: “Da ste se nacrtali za pola sata kući!!”
I tek tad’ sam ih shvatila. Bilo me strah, jer znam šta se sve događa. Ovo je samo jedan od primjera. Znam često bratu reći: – “Koliko god ti njihove opomene išle na živce i koliko god ti nerazumne bile, poslušaj ih! Bit će ti kasnije žao što nisi!”
Da mi je netko prije pet godina pričao da ću izgovarati što danas izgovaram i razmišljati kako sada razmišljam, lijepo bi mu se nasmijala u lice i rekla da je lud. Roditelji ti nisu neprijatelji. Roditelji su ti najbolji, najiskreniji i najvjerniji prijatelji koje ćeš ikada imati. Samo žele da na vrijeme spriječe ono što su nekada sami prošli. Uče te da nisu svi ljudi iskreni, da ne možeš i ne smiješ svima vjerovati.
Kakav je život, naučila sam na vlastitim greškama, ali zbog tih greški počela sam slušati ono što mi govore. Počela sam ih sama pitati za savjete. One iste od kojih sam nekoć bježala, dok sada svaku njihovu riječ upijam kao spužva.
Stalne kritike, zabrane, rijetke pohvale, a česte prodike, izgradili su me u ovo što sam danas. A ova ja danas, ovakva sam, zahvaljujući njima, jer su me tako oni odgojili. Dijete je odraz svojih roditelja. I ono u što odraste, njihova je zasluga.
Tata, mama, hvala vam!
Preuveličavala sam neke sitacije sebi u glavi, i nisam htjela da pronalazim greške na sebi, nego sam ih stalno tražila u drugima oko sebe. Tvrdoglava. Eto, takva sam bila do unazad godinu ipol. Brojke se nadodaju, godine idu, a ja umjesto očekivane ozbiljnosti, veliko dijete, nesposobno da porazgovara samo sa sobom i da sebe promijeni i dovede u red. I evo me sada, sretna, jer sam sebi priznala sve greške koje sam uradila. Sretna, jer sam pristala da saslušam starije, iskusnije i daleko pametnije od mene. Od onih ružičastih naočala koje su mi bile neizostave i kroz koje sam život gledala kao jedan lijepi šareni svijet, došla sam do spoznaje da život zna da ti zada udarac od kojega se teško oporavljaš. Splet okolnosti me doveo do mjesta gdje sam sada i pokazao mi kako život zna biti nepravedan. Određene životne situacije, ljudi koje sam susrela, osobe koje sam voljela, pa izgubila, greške koje sam napravila – sve su to lekcije koje su me naučile nečemu i izgradile u ovo što sam jesam. Ništa nije bilo slučajno. Sve se događalo s razlogom.
Sada sam zahvalnija, razumnija, smirenija, sretnija i pametnija.
Progledala sam i shvatila da prije nego pomisliš druge mijenjati, moraš promijeniti i prihvatiti sebe. Koliko god nekada to teško bilo, moraš! Najveći problem leži u tebi, samo je pitanje hoćeš li imati hrabrosti da to priznaš sebi. Ako priznaš, na putu si ka uspjehu. Jer priznajući sebi svoje pogreške, imaš više razumijevanja za druge oko sebe. Tračanja su sve rijeđa. Rukavice u kojima si nekoć igrao igre, si skinuo, jer shvatiš da nema ljepšeg osjećaja od čistih i odriješenih ruku. Naučiš s vremenom riješavati problem sam, bez da sazivaš sve moguće koje poznaješ. Sam sebi najviše ćeš pomoći.
U životu te nikada neće svi gledati istim očima. Uvijek će biti onih koji te poštuju i onih koji te ismijavaju, ali bit ćeš sretan jer si to pravi ti. Znat ćeš da te ljudi, koji te poštuju, poštuju zbog onoga što jesi. I vjeruj mi, neće ti biti bitan broj tih ljudi koji će biti uz tebe, bit će ti bitno da su oni pravi. Iskreni. Pa makar jedan čovjek stajao uz tebe, bit ćeš bogat čovjek, jer oni pravi danas su rijetkost.
Danijela Luburić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
