Ne ostavljam više ništa kod tebe. Ništa što bi dalo naslutiti da ću jednom ubrzo opet doći.
Ni četkicu za zube. Ni pidžamu. Ni kremu za lice. Ni dezodorans. Ni plastičnu posudu u kojoj sam donijela kolače koje sam ispekla za tebe. Ništa.
Ništa što bi moglo stvoriti iluziju pripadanja. Ništa što bi iziskivalo definiciju našeg odnosa. Ništa što bi te ponovo moglo zastrašiti i nagnati na bijeg. Od vlastitih emocija. Od mojih emocija. Od nas.
Pa, mi smo tek prijatelji, zar ne?! Nije li to dovoljno?!
Oboje dobro znamo da ne možemo biti ništa više od toga.
Ništa što traži definiciju. Ništa što guši. Ništa što iziskuje vezivanje. Ništa što obavezuje. Ništa što ima budućnost.
I, zapravo, nije važno što se volimo, jer to ne priznajemo ni sami sebi, a kako bismo onda mogli jedno drugome.
Ni dok me držiš u zagrljaju nakon popušene cigarete koja mi toliko smeta, a ja se smiješim od dragosti i ljubim taj mrski miris nikotina na tvojim usnama.
Ni dok gledamo TV, a ti me nježno miluješ po kosi i češkaš po vratu. Dok ti gladim prsa i osluškujem srce, da vidim je li još tu i upijam željno dobro poznati miris tvoje kože. Miris tebe.
Ni dok se ljubimo između rečenica i zajedno smijemo glupostima na sav glas. Ni kad me zagrliš usred noći, pripiješ se uz mene i promrmljaš: “lijepo moje malo” pa zaspimo ponovo tako čvrsto stisnuti jedno uz drugo dok ignoriram bol u leđima, a ti trnce u ruci na kojoj ti nezgodno ležim.
Dva vuka samotnjaka u ljubavnom zagrljaju. Oboje navikli na vlastitu slobodu, naviknuti godinama spavati sami i ne dijeliti svoj krevet i jastuk ni s kim.
Ni kad jutrom tek probuđeni strasno vodimo ljubav još onako sneni, ni ne progledavši pošteno…
Samo prijatelji.
Ne ostavljam više ništa kod tebe. Samo ulegnuće na jastuku gdje mi je bila glava. Trag mog tijela na tvom krevetu. Malo mog mirisa na tvojim izgužvanim plahtama.
Uspomene. Nježna milovanja.
Poljupce.
Ljubav.
I nadu.
