Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, kad se oslobodiš očekivanja i borbi s vjetrenjačama

Imate li osjećaj da se borite s vjetrenjačama? Kao da uporno pokušavate jedno te isto iznova, kao da se vječno trudite a rezultat je uvijek isti…

– ‘Pa promjeni način, jer ako imaš isti pristup kako možeš očekivati drugačije rezultate?’ – već čujem glasne govore. Ali nije stvar u pristupu, jer i njega promijeniš milijun puta, možda je stvar u ciljevima? Možda u željama? Možda je krivo vrijeme? Možda sudbina nije tome naklonjena? Možda…

Milijun sam puta po glavi vrtjela iste misli. Ista pitanja, iste dileme, iste borbe. Ponekad bih tvrdoglavo srljala, uporno pokušavala nemoguće, ponekad bi želja u meni bila toliko jaka da sam golim rukama nasrnula na zidove ispred sebe. Ponekad sam tako uporno željela porušiti neke ograde, da sam poželjela angažirati svu silu teške mašinerije.

‘Srušit ću te ograde buldožerom.’ – rekla sam. A nisam ih srušila.

Na kraju sam se umorila, pa samo skliznula u travu, oslonila glavu na ogradu i shvatila da kroz nju s druge strane rastu vitice divljih ruža. Opojan miris divljeg cvijeća, cijelu me smeo. Kao da odjednom osjećam trenutak u kojem se nalazim, kao da izlazim iz nekog vrtloga borbe, tražeći protivnika stalno negdje vani i ne shvaćajući da je cijelo vrijeme ovdje, u meni. Nisam prije primijetila te prelijepe cvjetove. Bila sam silno zauzeta ogradom koja se našla nasred puta. Toliko sam je dugo željela pomaknuti da nisam pogledala ni lijevo ni desno. Nisam primijetila ni divlje cvijeće, ni prelijepo ljetno popodne, ni sunce visoko na nebu, ni zeleni pejsaž, ni vrata…

Sve vrijeme vrata su stajala tamo, samo koji pedalj dalje. I ključ je bio u bravi, već pomalo hrđav od čekanja.

Dok sam pokušavala na silu stvoriti put, na način koji nije bio dobar, promicala mi je spoznaja da me put već čekao.

Nije bio ključ u pristupu, nije bio ni u novom pokušaju na novi način, već u spoznaji da sam spremna pustiti, prihvatiti da je tako kako je i da ograda stoji tamo s razlogom.

U nekom trenutku, baš jednu tisućinku sekunde prije no što sam klonula uz taj bedem, pa se o njega umorna oslonila, shvatila sam da sebi radim loše. Shvatila sam da ništa nemam od agonije borbe i ispravljanju krivih Drina, jer one su krive samo u toj mojoj verziji priče. Shvatila sam isto tako da ljubav kao ljubav, upornost i tvrdoglavost, mogu više boljeti, no što mogu biti melem za rane.

I dok sam tako popuštala stisak i konačno lovila dah bolnim plućima koja su pekla, silan mi je teret skliznuo s ramena.

Zašto sam toliko od sebe očekivala?

Zašto sam mislila da podbacujem i da moje emocije nisu iskrene ako nisu jasno ispisane, izrečene i urezane između finih linija, krasne, drvene ograde koja je dijelila dva proplanka. Zašto sam zaboravila uživati u ljepoti prirode s moje strane? Zašto sam podredila sebe toliko borbi s tom ogradom?

I ovdje je život lijep. I ovdje raste divlje cvijeće, a ima i pitomih ruža. I ovdje su ljudi koji se srcem smiju, koji grle puninom duše i nude zagrljaj. Ovdje je cijeli svijet koji sam sama izgradila, pa možda… možda s one strane sada nema ništa za mene. Ne kažem da nikad neće biti, ali možda je moj život i sva njegova ljepota baš tu gdje jesam.

Uvijek mogu svratiti do ograde, nasloniti se na nju, pričati joj o svojim danima i pustolovinama, negodovati zbog nepravde u svijetu i pričati o snovima koje ostvarujem. Uvijek mogu ponijeti kanticu vode i zaliti cvijeće. Uvijek se mogu smijati iskreno i toplo i umorna sjesti u travu, uz hladno pivo u rukama i reći kako je sve okej. Čak je i ta ograda okej.

U tom trenutku puštanja, stvorio se procjep u vremenu. Stvorio se vakuum u kojem sad ima mjesta za ljubav i snove. Nije ga moglo biti jer je sva moja pažnja bila usmjerena na borbu… ne zapravo s ogradom, već sa samom sobom.

Kad sam odustala od borbe, stvorio se put. I odjednom sam primijetila vrata i ključ u bravi. Ali više nisam imala potrebu naglo ih otvoriti. Nije u meni gorjela sumanuta želja da pojurim, otvorim vrata i naglo uletim u taj novi, čarobni svijet. Bila sam odjednom svjesna ljepote proplanka s moje strane, mira u prsima i magije trenutka u kojem je naprosto sve okej.

U trenu, s druge strane ograde čula sam uzdah. Netko se oslonio na nju i rekao – ‘Koji ludi dan…’

Prepoznala sam glas od prve i prasnula u smijeh.

Osjećaj je bio kao da sam ponovno kod kuće, kao da sam se vratila s dugog, iscrpljujućeg putovanja na kojem sam postavljala kriva pitanja, tražila šuplje odgovore i vodila beskrajne rasprave sama sa sobom.

Zaboravila sam kako je lijep taj razgovor u dvoje.

‘I kod mene jurnjava od jutra… naporno ali interesantno’ – uzvratila sam kroz smijeh.

‘Ma da… što te snašlo?’

‘Pa znaš…’

I tako shvatila sam, jedno poglavlje završava, a drugo tek počinjemo pisati… na koji način i kako, više uopće nije važno. Jer ne postoje očekivanja, drame, sva sila mašinerije, buldožeri i nacrti u mojoj glavi, kako izvesti plan B i D i E… i…

Shvatila sam da apsolutno nikome ništa ne moram dokazivati. Da emocije nisu upitne. Da je vrijeme saveznik i da je lakše kad samo sjediš u travi i smiješ se. Lakše je pustiti no upirati o zidove koji samo postaju sve veći. Lakše je biti samo mlada žena, a ne ludi Don Quijote u borbi s vjetrenjačama.

A ograda?

Nikome ne smeta više. Ionako je provizorna.