Sestre su došle odmah i već me zatekle na podu. Udarala sam rukama o pločice i najjače čupala pramenove kose. Naizmjenično.
Ne, ne, ne, ne, ne, ne. Nije on. Nije. Ne. Nije, nije, nije, nije, nije…
Njima je ovo prvi takav jeziv prizor u životu. Meni drugi put. Tako u jecajima i na koljenima. Ogrnule su me velikim ručnikom za plažu, pokušale mi popraviti kosu, a onda i one počele plakati.
Nismo se čuli par dana. Trebao je završiti silne obaveze prije puta. Između ostalog i nešto sa automobilom i tim dokumentima (u što se baš i nisam kužila) pa krenuti za Derventu. Šalio se da će na kraju doći motorom. Stalno se šalio. I govorio kroz smijeh. Takav je on. Kratko će se zadržati i u Banja Luci. Onda ćemo zajedno do primorja.
Sjećam se kad mi se prvi puta javio. 2. studeni 2014. I da je još toliko zgodan, mada ne znam ni da li je moguće više od toga, ne bih mu odgovorila na poruku (jer vrlo bitna jel’ nisam odgovarala nikome), ali da se nije toliko izdavajala. I to običnom pristojnošću. Čitala sam ju nekoliko puta, pokušavajući povezati toliku umjerenost sa najbezobraznijim pogledom kojeg sam vidjela. Pogađate, bila sam jednako službena u odgovoru. Nekoliko sljedećih sam čak i potpuno ignorirala.
Neka, malo truda. Mora da se razlikuje princ od konja.
Da konj nije, vrlo brzo mi je postalo jasno, no zbog nekih i meni , i danas, nepoznatih principa, bila sam prilično drska. Kasnije mi je rekao da nije bilo pretjerano, samo da smo možda trebali imati češći kontakt.
Na ovu rečenicu i sad bih zavrištala i zbog nje se evo zaklinjem da ću sa svim dragim ljudima imati češći kontakt.
No, nakon nekog vremena, (sad znam da je sve to predugo vremena) tu sam grešku ispravila. I od tada smo se čuli intenzinije. Tinejdžerski.
Negdje oko dvije godine sam slobodna. Pod slobodna mislim ni u kakvoj vrsti odnosa sa osobama suprotnog spola (ni istog, samo bih da naglasim). Tanja (prijateljica-psiholog, inace voditeljica lokalnog radija) kaže da se toliko sve oko mene vrti, da se zato i ne može zaustaviti. “Nikad ti ništa konkretno. Odluči se jednom, pa i pogriješi!”. Bilo je tu tri/četiri osobe koje bih izdvojila, ali sve su živjele miljama daleko. Među njima i lijepi Alberto.
Nakon životinjskog urlanja do gubitka glasa, sestre su me podige sa poda. Uzela sam telefon samo da ih uvjerim da nije istina. Samo nisu dobro shvatile. Da sebe uvjerim. Da objasnim da je greška. Taj trenutak, kada više od svega u životu želite da je samo netko pogriješio. Ljudski.
Al’ nema vremena. On nije već duže bio tu.
Tu je zato moja poruka – da se čuva. I na nju se šalio.
Pisala sam da se čuva terorista. Na svaku vijest o napadu sam ga po deset puta zvala da provjerim je li sigurno dobro. Njemačka. Kakva je to zemlja kad je sad BiH sigurnija, mislila bih uvijek.
A onda vidim ljude koji pišu poruke za pokoj vječni. I opet trideset puta u serijama ponavljam da nije. I opet sam na podu. Jest. On je poginuo.
Posljednjih mjeseci smo bili od “dobro jutro”, pa “što sad radiš” tijekom cijelog dana i srednjoškolski “laku noć”. Mislim da smo samo dva puta ragovarali ozbiljnim tonom. Jednom, kad mi je objašnjavao kako sebi ne želim priznati da sam se zaljubila i drugi puta zbog mojih provokativnih fotografija. Oba puta je bio upravu. Da mogu vratiti vrijeme rekla bih mu to.
Vratit svo vrijeme u kojemu sam odgađala sreću. Premišljala se. Ženski taktizirala. Objašnjavala teorije prijateljstva i bila toliko prokleto suzdržana. Samo da nisam. Da sam umjesto toga svaki puta govorila koliko mi znači. Da sam…
SAD NE BIH SLALA PORUKE KOJE NIKADA NEĆE PROČITATI.
Dva dana ne spavam. Čitam sve te poruke. Slušam glasovne. U njima je tako živ. Smije se. Prepričava. Planira. U svakoj trećoj pita kako ćemo mi s ovom daljinom. Objašnjava mi nogomet i motore. Priča o sestri, braći, suigračima, kolegama. Priča i o ženama. Ni jedna nije dovoljno dobra. Nikada nisam izgovorila, ali sam uvijek mislila da nisam ni ja. ON JE PREVIŠE BOŽANSKI ZA OVOZEMALJSKO. Nedjeljom je bio kod roditelja. Tad bi pričao kako se treba ženiti. Svaki put bih govorila kako nije normalan. Pitala bih što bi se žurio, a mislila što bi se uopće ženio. Al’ tu je bio odlučan. Vrijeme ide, sad će 25-a. Mama i ti imate na isti dan rođendan. Pitala bih koja je poveznica.
Najčešće je govorio kako me mora vidjeti. Kako ne može tako. Kako treba naći načina da to funkcionira. Došla sam do razgovora iz lipnja. Nije bila tema, ali kaže: ”A NE ZNA SE NIKAD NI ŠTA ĆE BITI, TKO ZNA HOCEMO LI SE IKADA U OVOM ŽIVOTU I VIDJETI. ZNAŠ KOLIKO ŽELIM, ALI BOG ZNA…”. Od tog razgovora pa sve do zadnje poruke, čak i kad smo dogovorili datum i bili sigurni da se vidimo, ponavljao je : “A tko zna hoću li te i vidjeti.”.
Sve što svijest ne zna, podsvijet zna. U ovom životu, sutra, ću ti na mladi grob.
Sve je usrećivao baš zato što je u tolikom savršenstvu bio tako običan. Za pizzu, nogomet i teretanu. Protiv alkohola, nasilja i nacionlizma. Uvijek uz lijepu riječ ili ispriku, nenametljivo nam rušeći predrasude o glupim nogometašima. Svakoga dana bi pitao kako mi je rođak koji je imao prometnu nezgodu s biciklom. Bez obzira na posao, nikada ne bi zaboravio. Tad sam znala koliko lažem sebe da ga ne volim. Jer voljela sam. Na neki nov način. Sve naše razlike; vjera, godine, nacionalnost, zanimanja, uvjerenja … zvao je sexy razlikama.
A mene je zvao svojom JLo.
Sad na svaku riječ bih pustila bar tri krika. Ne zato što se smrt događa, nego zato što dok smo živi tako sreću odgađamo. Tako ljubav prepuštamo. Tako dobro lako zaboravljamo.
Sad bih sve dala za taj zagrljaj.
Mislila sam da ne postoji kasno. Posebno za ljubav, ali ipak nekad bude. Baš kako pjesma kaže. I da imam pravo na još jednu želju, poziv, dan života… Željela, pozvala, povela bih njega.
Ali nemam…
Imam tek ovu priliku da vam kažem da vi ne propuštate svoje prilike. Sve što osjećate, učinite upravo sad.
A ja se nadam našem susretu u nekom drugom životu, u kojeg je i on vjerovao.
Anonimno
Svoje tekstove koje želite objaviti anonimno u našoj rubrici “Interview pod šifrom” molimo šaljite na mail: [email protected]
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!