Da l’ patio bi?

Pitam se gdje su nestali dani,
kad sve sam svoje misli lako na par stihova svela,
kad razmišljala sam samo o tebi i o nama
i u mraku znala zamišljeno promatrati svijetla grada.
Sad sve se pretvara u lutanja,
u previše briga i premalo riječi
u neke misli koje ne razumijem ni sama
i ne mogu ih takve nikome ni reći.
Sve se svodi na titraje, neke prolazne nemire u meni.
Al’ sad tako su kratkotrajni, bez snage, bez boje
i brzo i kad to niti ne mogu naslutiti
postaju tek neki sumorni talasi, zaboravljeni.
Trenutak si ovdje i tad te opet vječnost nema
i reci mi, kako da sretna budem,
kako da se veselim suncu?
Možda je vrijeme da sklopim oči i samo odem…
Dal’ patio bi, to ne mogu znati.
dal’ u srcu bi nosio sjećanja na mene…
Al’ znam da ja ću tebe uvijek u duši čuvati
i znam da jedno drugom dali smo najljepše uspomene.

Marija Klasiček

[email protected]

Neki baner