Daj mi… pravog sebe

Daj mi, sve ono što ne posjeduješ a ja sam ti kriomice prišila kako bi nesvjesno meni pružio ono što meni nedostaje. Daj mi ono što u suštini ne znaš dati, ali potrudi se. Jer vješt si na riječima kao i ja, samo kako bi hranio moju iluziju da postanem sve ono što želim postati i pretvorim tebe u onakvoga kakvim te vidim.

Hrani me konstantnim lažima upakiranima u istinu. Kako bih godinama tapkala u mjestu nesvjesna svoje krivnje, branila samu sebe da nisam vidjela stvarnoga tebe. Kako bih krivila tebe jednom kad odeš od mene, jer si me iznevjerio i lažno se predstavljao. Jednom kad sama odlučim da je vrijeme za skinuti veo vlastite iluzije.

Pokaži mi…

Pokaži mi da sam posebna, drugačija od onih s kojima si prije život dijelio, uvjeri me u to kako bih sama shvatila koliko sam sebi nedostatna i obična te još uvijek izuzetno krhka. Jednim potezom izvuci sve moje nesigurnosti i baci mi ih pred noge, kako bih još jednom zgazila sebe i pristajala na igru u kojoj smo oboje trenutni gubitnici. 

Dotakni me tim vrelim usnama koje su kušale mnogo sličnih žena, uvjeravajuć’ me da samo u meni vide odraz sebe. Iscrtaj mi po koži davno poznate simbole vrškom tih zaigranih prstiju, natjeraj me da pomislim kako će tvoj otisak na meni zauvijek ostati…

Probudi već davno uspavanu strast, kako bih te glorificirala godinama nakon, nesvjesna da sama nosim ključ svojih strasti, nesvjesna krivice vlastitih zidova. Šapni mi na uho, onako vješto, da sam jedino čemu se nadaš, da sam jedina koja iz tebe izvlači ono najbolje. Samo zato što ne želiš istupiti i postati za sebe to najbolje, već uživaš živjeti u mojim očima i biti utkan u meni. Jer, ovdje imaš mir, radost i utočište, ovdje te hranim svime onime što želiš vjerovati da jesi. 

Neki baner

Pokaži mi svojim bijegom, koliko sam sebe smatraš manjkavim i nedostatnim. Pokaži mi svojim bijegom, koliko se sama i dalje nalazim u vlastitom košmaru samoće. I skrivam iza istih zidova, jer ne istupih odmah i ne zadržavam te. 

Pokaži mi koliko sam se utisnula u tebe kao nešto davno poznato. Uspoređujući me s prošlošću, mrzeći istovremeno činjenicu da taj dio koji si raspoznao u meni je ipak samo dio, a iza vela iluzije kojeg kreirah skriva se ono za čime oboje tragamo. A bojimo se zaviriti ispod te površine.

Digni zidove kad ja ustuknem. Kako bih spoznala koliko sam samoj sebi nebitna i daleka kad ne osjetim povezanost i ne vidim sebe utkanu u tebi. Dopusti mi da postojim u tvojim očima kao nešto najsjajnije. Dok istovremeno u svojima nestajem i gušim se u starim iluzijama i ranama.

Budi mi ona dobro poznata, stara rana u novome ruhu. Kako bih shvatila da se na isto žarište uvijek rado vraćam željna još ožiljaka, inspiracije i spoznaja.

Zavuci se u najskriveniji kutak moga bića, kako bih se iznova skupljala i molila da mi vratiš rasute komadiće mene. Njih ćeš prisvojiti i ljubomorno čuvati za sebe. Jer ćeš kroz njih živjeti i dalje tako mi poseban, drugačiji a opet nalik na sve prethodne. 

Dopusti mi…

Ali, dopusti mi da vjerujem da si ipak drugačiji, jer na previše sličnih naletjeh. Onih koji nisu u meni znali probuditi strast, radost ali i davno zakopane strahove. Dopusti mi da se svjesno koprcam u košmaru vlastitih misli, kako bi postao moj nepresušni izvor inspiracije, moje lažno utočište.

Dopusti si da ti pokažem kakav si u mojim očima, da smo od istih strahova satkani. Dopusti mi da te podsjetim na ono što bio si, kako bi mogao postati ono što želiš biti. Pusti me da ti kroz strahove s kojima si me iznova suočio pokažem da vidim stvarnoga tebe. I da neću ustuknuti ni tad kad odlučim skinuti veo s kreirane iluzije za koju se držim. Premda bih željela, znam da ustuknuti neću, jer strahom smo povezani.

Pokazat ću ti koliko smo u suštini slični, da od istih stvari bježimo a radosti se nadamo. Pokazat ću ti da me ne plaši taj strani i još neviđeni dio tebe, upravo jer skrivam identičan dio sebe.

Ne bojim se plovidbe kroz neveru, ne držim se mirnih mora i sigurnih luka jer ondje ne razaznajem sebe. Plivam kroz oluje željna razbiti se o hridi tvojih laži i nedostataka, kako bi s njima isplivale sve moje laži i nedostaci. I natjerali me da radim na sebi.

I ja ću dopustiti tebi…

Dopuštam ti da mi budeš sve ono što ne želim da budeš… željna istine, otkrivanja davno skrivenih dijelova sebe koje prepoznah i u tebi. Dopuštam ti jer te trebam. Točno onoliko koliko ti trebaš mene kako bismo zajedno izašli iz iluzije i ispoljili onu ranjivu verziju sebe. Kako bismo se uhvatili ukoštac sa strahovima, skriveni jedno od drugoga a istovremeno tako ogoljeni do srži. Prepoznali srodnost i naučili prihvatiti tu povezanost, da bi shvatio da moje ogledalo ti si. 

Tad, kad odlučiš preko mene zaviriti u sebe, rasplinut će se davno čuvane iluzije. Dokučit ćemo razlog zbog kojeg vezani smo za istu lekciju a drugačiju dušu. 

Zato, daj mi sve ono što želim da mi daš, a znam da još uvijek ne znaš dati. Kako bi primio sve ono što davno zaboravih dati i ne usudih se poslati. Budi istina i surova stvarnost koja se skriva ispod ove željene iluzije i nevješto upakiranih laži, kako bih se vratila ondje gdje pripadam – sebi.

Neki baner