Danas je 9. maj. Na današnji dan mnoge majke su vrisnule od sreće, jer su njihovi muževi preživjeli. Mnoge sestre su zaplesale, jer im se brat s dalekog fronta vraća kući. Živ, prezdravit će već nekako. Njegovat će ga kao što je on čuvao nju kad je bila mala.
Danas je 9. maj. Na današnji dan mnoge majke su vrisnule od bola zapitavši se da li je onaj koga su najviše voljele pao uzalud? Uzalud ili ne, pao je i nema ga više. To je majci najviše bitno. Danas je dan kad su očevi brojali zadnje leševe svojih sinova, sahranjujući ih daleko, ali da se ne zaborave. Pustili bi suzu, ali bili ponosni, jer su vjerovali u jedan cilj, jedan ideal. Nisu plakali kao majke kraj prozora, ipak se nadajući, ali su pokopali dio sebe.
Danas je 9. maj, dan kad je pao jedan režim, koji je legalnom „snagom“ ubio vise od 50 miliona ljudi. Silovao, zlostavljao, ubijao, spaljivao. Toliko o zakonima koje kroje ljudi. Danas je trebalo da pobjedi, ne antifašizam, ne komunizam, ne socijalizam, Evropa ili Rusija, već suosjećanje, ljudskosti i ljubav. Kažem trebalo, jer nisam sigurna da jeste. Danas je dan iz kojeg smo mogli naučiti mnogo, ali nismo to bili sposobni.
Danas je 9. maj, dan koji će još jednom podjeliti Balkan. Na naše i njihove. Na Zapad i na Istok. Jer mi volimo takve dane. U njima se, polupraznih stomaka, možemo busati u prsa ko smo, a ko bome nismo.
Danas je dan kad će mnogi grobovi završiti oskrnavljeni, ležeći podno nekog parka i to će im možda biti sva posthumna povorka. A možda ipak krajem dana, u nekom sunčanom dijelu Balkana navrati skupina omladine s kesom punom alkohola da proslavi još jedan dan svoje mladosti, pričajući šta sutra.
Danas je dan kad je kapitulirala Njemačka, ali fašizam nije umro. Ni tad, a živi i sad. U svim svojim oblicima.
Danas je dan kad su naši roditelji slavili puni nade sanjajući nas u nekom boljem društvu. Humanijem. Ali smo svi skupa skliznuli sa kolotečine.
Danas je dan kad ne želim da čitam „ko ste“.
Danas je dan na koji bi svi skupa trebali biti ponosni, a nismo. Mi se ipak pognute glave stidimo svoje historije. Zar oni koji se stide sebe zaslužuju bolje?
Danas je dan kad smo morali naučiti mnogo, a nismo!
Danas je dan kad želim zahvaliti svim palim borcima zato sto mogu da pišem. Zato što možete da čitate.
Danas je dan kad ću moliti, ja koja to ne radim, za sve njih. Za njihov cilj. Za nadu. Za nas. Bolje i drugačije.
Nek Vam je vječna slava.
Rami
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!