Dete u meni

Zašto pišem?

Neću da kažem da pišem da te zaboravim. Baš neću. Neću da ispadne da moje pisanje ima veze samo sa tobom, jer sam, na kraju krajeva, ja ta koja piše.

Neću da kažem da pišem jer više nisi tu. Ništa slično. Reći ću da si tu, jer pišem. Ispisujem te svakim slovom, kucam te i brišem, precrtavam i podebljavam. Jednom rečju: pravim. Utkam te, neprimetno, u sve priče koje napišem, tako neprimetno, da ni sama ne primetim kad se desi. Pa nekad iznova i iznova čitam, čitam i nalazim te.

Nekad onako kako sam očekivala, kako sam zamislila, a nekad sasvim drugačije, kao da te, kad sam krenula da pišem, nisam ni primetila.

Pišem i da te opišem. Pišem i da se opišem, i dopišem, i otkrijem. Da prestanem da se sebi otimam. Pišem da ne budem iznenađena kada na kraju priče na(i)đem (na) sebe.

Neki baner

Pišem da od sebe mogu da napravim tebe, a opet od tebe mene. Da ispravim sve krivo, i iskrivim sve pravo.

Da se igram.

Da isprevrćem reči onako da samo meni imaju smisla. Da im nađem smisao. Da ih, na kraju, složim, kao delove slagalice koja mi je pred očima.

Jer istina je, svaki pisac piše samo jednoj osobi. Svom večitom okidaču i pokretaču, koji u njemu budi ono što ne budi ni u kome drugom. Iako taj o kome se piše često to ni ne sazna, pisac piše i piše, dok ne napiše dovoljno dobru verziju svoje poruke.

I priznajem, danas pišem jer mi nedostaješ. Jer pisanjem sebi nalazim izgovor da te se setim, da te načinim onakvim kakav je trebalo da budeš. Opisujući tebe, otkrivam sebe. Tako je uvek bilo. Dete u meni poseže za tobom, iako se ja više ne mrdam sa svoje tačke.

Dete me pokreće, uvek. Ujutru se budi i čeka da ja otvorim oči, pa da mi kaže šta je sve smislilo i shvatilo u toku noći.

Deca uvek imaju svoju verziju događaja i mašte.

I onda se ta mašta uvek nekako oslika u mojim rečima. Jer se dete uvek otima i ide stazama kojima ja ne smem, pa mi otkrije i donese ono što ja sama sebi ne mogu.

Nekad zajedno čekamo da Sunce izađe, srećne i raspoložene. Ono voli Sunce, verovatno više nego ja. Bolje i više ume da mu se raduje. A ja, ja svemu uvek lako pronalazim mane. A ono me uvek ohrabruje.

I uvek me vraća na tačku sa koje sve neizostavno kreće: koliko god se trudio da sakrije, da se preruši u drugim likovima, pisac uvek najviše piše (o) sebi, dok se poruka sasvim ne izbistri. Dok ne nađe svoje dete, u sebi. A onda, piše svakome.

A ti, o čemu ti pišeš? Šta to danas ne smeš da priznaš sebi? Veruj mi, što pre ti bude jasnije, pre ćes stvarno postati pisac.

Neki baner