Do kad misliš budna spavati?

Odlelujah mislima u djetinstvo, u ono radosno, nevino, iskreno doba. Prisjećah se kako mi je djed sa osmjehom na licu, pričao o zajedništvu, veselju, pjesmi, dernecima i sijelima, u ono njihovo vrijeme. Napatili su se, naradili se, ali išao im je radni staž i dočekali su mirovine.
Nisu one bile Bog zna kolike, ali bile su dovoljne za pun želudac, ljekove i cigare. U njihovo vrijeme isto je bilo onih što su “imali”, ali nikad nisam čula, niti jednu priču, kao ovu današnju. Navest ću vam primjer, jedan od milijun istih, ali ovaj je baš odjeknuo državama, jer ovaj put su “mali” ljudi se sjedinili, boreći se za pravdu i nisu se izborili.

Ima jedan Mile Soldo, tamo na Širokom Brijegu, u onoj “svetoj” Hercegovini. Otišao je na rođendan u predvečerje, a tamo nekad pred zoru, jedva da se probudio. Lice mu je bio izdeformirano, i ne sjeća se ničega. Od svih “prijatelja”, nitko ništa nije vidio, pa su rekli da ga je stativa od gola napala – ma zamislite samo! Kako svijet napreduje i ti željezni stupovi (kako li se kaže) dobili noge i ruke, pa ga krvnički namlatili.
Gotovo na samrt! Rekoše da se grčio od bolova, ali da stativa nije odustavala. Kažu, prestala da ga mlati kad joj je dosadilo, pa se vratila na ono igralište, gdje joj je i mjesto.

Volim svoju državu, u njoj sam odrasla, u njoj su moji korijeni. Otišla sam iz nje iz puke znatiželje, da vidim kako je u “svitu”, misleći se ubrzo vratiti. Otišla sam, našla posao, dobila plaću, 4× veću od naše + osiguranje.  Radim, umorim se, nekad ne zmam kako se zovem, ali znam za šta radim, a i ide mi radni staž. Ako Bog da, i dočekam, u starosti ću imati i mirovinu, što rijetko tko, od onih, što su sada u BiH će imati. Kod nas na biroima je najveći broj nezaposlenih, i najveći broj onih što se “ubijaju” od posla, radeći na “crno”, a ne znajući za šta rade.

Volim svoju državu, ima ona najljepše planine, pašnjake, rijeke, pjesme, uspomene…ali ne volim onu našu vlast!

Evo, recite mi kako da je zavolim?

Znaš da kod nas možeš ubiti čovjeka, a kaznit će te s mjesec dana zatvora, a ako imaš para, pa ih potplatiš, sve će zataškati ili izokrenuti u tvoju korist? Tako da, ne brini! Ako imaš želju da ubiješ, samo ti! U izvještaju će pisati da je pištolj sam opalio, iz puke potrebe, jer mu eto došlo! K’o što je stativa pretukla Milu iz Širokog.

Eto, isto tako!

Volim svoju državu, ali ne volim nepravdu u njoj.

Volim svoju državu, ali ne volim što ljudi rade k’o crvi, od prvog do prvog, čekajući plaću, koju potroše prije nego je dobiju.
Volim svoju državu, ali ne volim vlast u njoj, koja dopušta rad na “crno”, a naplaćuje ti i što dišeš.
Volim svoju državu, ali ne volim vlast, zbog koje je narod izginuo.
Volim svoju državu, ali ne volim vlast, koja je između naroda izazvala mržnju, huškajući ih jedne protiv drugih, pa ih podijelila doživotno.
Volim svoju državu, ali ne volim vlast u njoj, koja sada dijeli i svog od svoga.
Volim svoju državu, ali ne volim vlast u njoj, koja radi podijelu između onih koji “imaju” i “nemaju”.
Volim svoju državu, ali ne volim vlast u njoj, koja štiti bogate kad mlate, a siromašne kažnjavaju i kada zatrepću.
Volim svoju državu, volim ljude u njoj, ali ne mislim se nikad’ više vratiti.
Volim svoju državu, volim ljude u njoj, vratila bi se, ali ta nepravda me pojede i lakše ju je gledati odavde iz daljine.
Volim svoju državu, al’ se bojim za sudbinu sviju onih koji su u njoj, a koji nemaju da potplate za bolji život.
Volim svoju državu, i doći ću, samo da se prisjetim mjesta gdje sam sretna bila, gdje sam se školovala, odrasla i odgojila.

Doći ću da zapalim svijeće na grobove naših pokojnih i da im kažem da je bolje, da nisu dočekali ovo što smo dočekali mi.
Doći ću da zagrlim babu, mater, ćaću, braću, rodbinu i prijatelje.

Doći ću da odem, a kad pođem, reći ću im da se paze naših “stativa”, jer su po život opasne!

Dobar ti dan Bosno i Hercegovino!

Do kad misliš budna spavati? (R.G.)