Došao je i prošao Prvi maj. Dan ljudi koji naporno rade da bi sebi i djeci zaradili kruh svagdašnji. Dan u kojem se kolektivno zgražamo nad otvorenim trgovinama i šoping centrima i žalimo jadne tete na blagajnama čija robija ne staje ni na praznik rada, ali svejedno te trgovine i šoping centre i petkom i svetkom pohodimo.
Ovaj Praznik rada je ostao poseban po jednom događaju koji je zasjenio sve priče o pogaženim radnim pravima. Naime, Lana Klingor je objavila ljuti status na Facebooku koji je u trenu obišao sve naslovnice portala. Status u kojem se ljuti na susjede koji joj zorom zvone na vrata i žale se na buku jer joj djeca pjevaju. Polupričica koja zaslužuje kolutanje očima i nastavljanje dalje, no nekako nisam mogla to tek tako izbrisati iz glave i ne primijetiti koliko su se međuljudski i međususjedski odnosi promijenili.
Nekada je ključanje zgrada i stana bilo nepoznanica, susjedi su skupa pili kavu i jeli kolače, djeca iz zgrade su se igrala i gradila divna prijateljstva. Danas smo se svi zatvorili iza blindiranih vrata. Jedva da se i pozdravimo. I što je najgore sve nam je počelo smetat. Zapravo skoro sve.
Susjedima smeta dječja pjesma i veselje, histerično zvone na vrata ili još bolje zovu policiju. Da ta djeca vrište i rone suze od batina ili gladi sve bi ostalo nezamijećeno. To ipak nije moja briga, ne želim se miješati.
Slavi se rođendan, prolazak ispita, diploma ili četvrtak. Buka traje do 11:01 na vratima je obavezno iznervirani susjed ili policija. Da se čuju svađe muža i žene jer je on opet došao doma kasno pijan ništa se ne bi dogodilo. Nije moja stvar oni su ionako ludi.
Malo glasniji seks i opet ista stvar. Širi se nemoral među susjedima, pogotovo među djecom i to je nešto čega se hitno trebamo riješiti. Da tišinu noći paraju urlici i zapomaganja žene koju muž revno mlati nitko ne bi ni prstom mrdnuo. Opet je to problem isključivo između njih dvoje.
I tako iz dana u dan. Shvaćam da svaka zgrada ima svoj kućni red i da se ipak radi o životu u zajednici. Ali zar smo zbilja došli do toga da nam smeta dječja igra i pjesma, proslava nekih bitnih događaja?
Zar smo zbilja došli do toga da ne dopuštamo djeci da budu djeca da uživaju u djetinjstvu s roditeljima koji im pružaju ljubav i toplinu? Zar trebamo djeci zabraniti da se igraju, pjevaju i vesele se?
Ali zato zdušno okrećemo glavu kada čujemo djecu kako vrište od batina, ignoriramo plač i zapomaganje žene koja već godinama glumi boksačku vreću pijanom suprugu. A kada postanu tužna vijest u Crnoj kronici susjedi samo slegnu ramenima i konstatiraju da se nasilje već događa godinama, ili da je on bio ok susjed koji je uvijek pozdravio. Svi sve znaju ali to nije ničiji problem.
Otuđili smo se jedni od drugih, postali licemjerni i neskloni da pomognemo. Ne dopuštamo veselje a ignoriramo tugu. Doslovno smo postali jedni drugima vukovi, umjesto da se vratimo u ona lijepa vremena kada smo se svi družili, a policija je ordinirala samo onda kada je to bilo potrebno.
Nikog neće ubiti ako čuje igru i smijeh u „neprilično“ vrijeme da se malo strpi. Isto kao što nikog neće ubiti ako reagira na batine plač i zapomaganje. Jedino što se može dogoditi da tom za nas malom, a za nekog velikom gestom učinimo ovaj svijet boljim mjestom.
Megi
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!