Mi smo dvoje u jednom. Pardon, troje. Ti, Ja i Mi. Pritom si jedino ti neovisan i samodostatan. Ja i Mi smo isprepleteni kao gordijski čvor.
Tek u zreloj dobi sam shvatila kako uspijevaš biti samodostatan, a stvorio si djecu, našao mene da ti budem žena i sebe delegirao u mog muža. Naizgled smo mi svi Mi, ali samo naizgled.
Sve nas imaš, a opet si neovisan. Nisi ti kriv, zajebali su nas oboje. Postavili su stvari tako da ti meni daješ nešto kao ljubav, svoje prezime, djecu i malo sebe. Tek toliko da ti ne serem i ne nabijam na nos da te nemam nimalo. Pinkicu samo, koliko ti ne smeta i ne čini te ovisnim.
Ljubav kao privilegija?
Ja od tebe uzimam nešto kao ljubav, dobijem tvoje prezime, dobijem djecu i dobijem pinkicu tebe. To je jebeno sranje zbog daš/dobijem. Da nema toga, sve bi bilo u redu. Ovako, to nešto kao ljubav je sranje jer ni Bog Otac nema pojma koliko toga ima i gdje je.
U jednom trenu je tu, već u sljedećem nema. Ako ti se ćefne možeš me voljeti, ali ako nemaš vremena ili ako imaš prečeg posla nema ljubavi. Pospremiš je i zaboraviš na nju. Ja nek čekam da me voliš kad uhvatiš vremena? Pa jebi se i ti i ljubav!
A prezime? Boli me kita kako se prezivam! Mogu uopće da se ne prezivam, a i mogu nositi prezime od svog šukundjeda kao i od tvog. Kao da me prezime određuje!
Djeca? E, djeca su već druga priča. Njih ne mogu da ne volim. Važni su mi i zbog njih sam ranjiva. Zbog njih strepim i nerviram se. Njih volim onom nedvojbenom ljubavlju koja je beskompromisna, čvrsta i nepatvorena. Njih si mi dao i zbog toga sam ovisna.
Emotivno ovisna o njima i o tebi. Držiš me za jaja, znam i pristajem. Jbga! Kako se ja pokušam praviti važna tako ti malo pritegneš i ja se odmah primirim. Zbog njih sam od vuka postala janje. Dobrovoljno! Zajeb ili ne, ne bih to mijenjala za ništa na svijetu.
Društvo i poimanje braka
I tako… Nisi ti ništa kriv. Vidiš kako te tješim, ha?! Takve su postavke u društvu u koje smo uletjeli rođenjem. Da smo mogli birati ti bi garant izabrao isto ovo što imaš sada.
A ja…?! Ja sam po prirodi ionako malo priglupa i vjerojatno bi ti dozvolila ponovo da me s nekom šupljom pričom navučeš na pizdariju koju ionako imam sad. Eto! Tako završavaju sve priče na temu “što bi bilo kad bi bilo” i ne znam zašto uopće postoje?!
Heh, sigurno sad mislite onako paušalno da postoje samo zato što su ih izmislile žene. Pa ako tako mislite, boga mi ste bezobrazni! Samo da znate, teoretski bi žene sasvim fino živjele bez Mi, ali samo teoretski. Praktično bi tražile barem neko malo kuče da vode brigu o njemu, ako već ne bi imale vas.
Zato, ovaj tekst ne služi ničemu, za vrijeme pisanja nije nitko stradao i autorica ne želi mijenjati postavke u društvu iz jednostavnog razloga što i žene u našem društvu imaju više privilegija nego što izgleda na prvi pogled. Drage moje, ako mislite da nisam u pravu, razmislite opet i budite pritom fer.
Pišem jer mi je to najjeftinija psihoterapija, jer me veseli druženja s vama, jer mi je dosadno na semaforu ili u redu za blagajnu, jer me bocnuo netko kome sam morala ili htjela prešutjeti…pišem jer je to moj način da izrazim svoje mišljenje ili stavove, koji bi me žuljali da ne izađu iz mene. 🙂
Ime Viktorija Herak izabrala sam iz ljubavi i poštovanja prema svojoj baki, to je bilo njeno ime. Bila je sitna, plaha i dobrodušna. Znam, reći ćete da ja sve to nisam, ali svejedno…jako sam je voljela i ona je obilježila moje djetinjstvo. Upravo zato što je njen život bio u velikoj mjeri težak i nepravedan, željela sam da njeno ime i dalje živi. Svakako zapamtite da je život lijep, da ljubav ne boli, da je smijeh ljekovit! Zloba je štetna za jetru, a patetika… patetika je tek tihi ubojica duše.
