Eto, za to mi nedostaješ…

Nedostaješ mi da mi kažeš da će biti bolje kada odmorim. A ja da se pravim da vjerujem u taj savjet i zanemarim činjenicu da već dugo odmaram, pa ipak nije bolje.

Da mi prepričaš neki glupi događaj od prekjučer, a ja da zaškripim zubima tiho, ljuteći se na sve one razloge zbog kojih već prekjučer to nisam znala.

Da me pitaš kako sam provela dan, a ja da se stisnem uz tebe samo izgovarajući sitnice koje se sada čine kao velike stvari.

“Bit će bolje.” – da kažeš.

I da me pokriješ skroz do očiju, a ja da još malo skliznem obrazom uz tvoja prsa. Jer kad od deke ne vidim užasni svijet vani, na tren i bude bolje zbog ovog svijeta unutra. Svijeta pod dekom, svijeta koji mi kuca pod obrazom.

Pa da mi prste zapleteš u kosu, prepričavajući i jučerašnji dan. Ja da vlastite nokte zabijem u dlanove, stisnutom šakom prijeteći svim razlozima, pitajući ih što već jučer za to nisam znala.

Onda da se okrenem od tebe, skrivajući oči već umorne od preživljavanja.

Neki baner

Ti da me zagrliš s leđa, kako si me stotinu puta ranije grlio.

“Ja bih da živim.” – da ti kažem.

A ti da me stisneš uz sebe čvrsto, kao da me se nećeš odreći.

“Puštam te.” – da kažeš.

I da me pustiš da živim baš tako da me nikada ne pustiš.

I ja da se zagrlim u tebe.

Eto, za to mi nedostaješ.

Nedostaješ mi da znam kako si.

Nedostaješ mi da znaš da nisam dobro.

Nedostaješ mi da mi danas prepričaš svoje danas.

 

Izvor: Jelena Kastaneti

 

Neki baner